Ne treba naglašavati kolika je snažna uloga obitelji u našem životu.
Volim promatrati obitelj kao sustav. Niti jedan sustav nas ne oblikuje
tako snažno kao obitelj iako kroz život prolazimo jako puno sustava. Obiteljski
sustav u sebi nosi određene zakonitosti, pravila ponašanja, načine komunikacije,
određene sustave vrijednosti koje se urežu u našu mapu života. Iz obiteljskog
sustava nosimo i mnoge snove, čežnje koje nismo ostvarili, nosimo i mnoge
rane, traume obiteljskog sustava koje iscjeljujemo gotovo cijeli život.
Primarna obitelj koju ne biramo, u njoj se usidrimo sa svim ranama, čežnjama i
snovima. Kada dovoljno stasamo i usudimo se poletjeti iz gnijezda ponesemo
čežnje i neostvarene snove koje pokušavamo ostvariti u novoj obitelji koji sami
stvaramo. Po naravi smo upućeni na drugu osobu sa ciljem ostvarivanja
zajedništva, koliko je u nama snažna želja za zajedništvom u novom okruženju
nalazimo u samom stvaranju, nastajanja čovjeka kao bića upućenog na drugu
osobu” stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uz svoju ženu i njih dvoje
će biti jedno tijelo(Post 1,24). U svojoj srži čovjek je upućen na zajednicu,
nismo zamišljeni u činu stvaranja da budemo sami, niti smo zamišljeni da se
usidrimo u primarnoj, prvoj obitelji. Zamišljeni smo za let izvan kruga svoje
primarne obitelji. Sve ono što nas je obilježilo unutar kruga primarne obitelji
može nam postati teret zbog kojeg se ne usudimo poletjeti u svoj život.
U svom letu nosimo breme svoje prošlosti, obitelji a o nama ovisi kako i koliko
visoko ćemo letjeti stvarajući svoj život u svom obiteljskom gnijezdu.
Razne su obitelji; skladne, ispunjene ljubavi i razumijevanjem, međusobnom
podrškom u rastu pojedinca te one obitelji u kojima nema sklada razumijevanja,
praštanja i ljubavi. Pojedinac opstane u svim obiteljskim okruženjima.
Jedna obitelj je neponovljiva, neuobičajena i posebna. A to je sveta obitelj.
Što je čini posebnom i svetom? U svetoj obitelji su uloge jasno definirane,
zakon ljubavi i podrške je neupitan, način komunikacije je u duhu ljubavi,
predanja, povjerenja …. Marija je povjerovala i kada nije razumjela,
prebirala je u svom srcu vjerujući predano da uloga majke koju je prihvatila
treba i želi živjeti ,Josip je preuzeo ulogu oca, zemaljskog oca kako bi prihvatio
Božjeg Sina.
Rođenje Sina čini je svetom.
Marija majka je primjer svim majkama, nosila je „Emanuela – s nama Bog“
što je čini majkom svih majki. Prošla je ranjivost majke u najgorem
obliku kada je pod križem gledala umiranje Sina koji u svojoj nesebičnosti
i predanju povjerava nama svoju majku za našu majku,
“zatim reče učeniku ; Evo ti majke“(Iv 19,26). Učenici smo Isusovi,
učenici smo u školi svete obitelji. Vjerujem da sve ono što su naše majke
propustom u odgoju loše učinili nama u odnosu sa Majkom je obnovljivo.
Obiteljski sustav u kojem su uloge jasno definirane je sveti sustav.
Obiteljski sustav u kojem se uči ljubav i prihvaćanje i kada ne razumijemo
drugog i drugačijeg, kada ne razumijemo dinamiku obitelji i što se u
obiteljskom okruženju događa je sveti sustav.
Obiteljski sustav u kojem je patnja dio sustava iz koje učimo prihvaćanje
patnje, boli, osjećaja patnje i boli, križa je sveti sustav.
Obiteljski sustav u kojem se žrtvuje u ime ljubavi bez očekivanja i ulaženja u
ulogu žrtve obitelji je sveta sustav.
Obiteljski sustav u kojem se umire u predanju i ispunjenu Božje volje je sveti
Primjer nam je dan, sveta obitelj je sveta jer u njoj se uči ljubav.
Uči se ljubav koja nam treba, koja nas oblikuje i kojoj težimo.
Učimo u svetoj obitelji živjeti u svetosti ljubavi na to smo pozvani.
