T I J E L O V O

Danas Crkva slavi blagdan Tijelova, vrlo važan i značajna blagdan za nas vjernike.

Blagdankoji se slavi na dan ustanovljenja Sv. Mise, četvrtak iza

blagdana Presvetoga Trojstva. Na Veliki četvrtak, uoči svoje muke

Isus je blagovao Pashu sa svojim učenicima, ostavio nam trajni znak svoje

prisutnosti kao što je i obećao apostolima, nećete biti sami. Živi znak

 koji ne treba njemu nego nama , jer koliko god imali vjere

uvijek nam je lakše da vidimo, očima svjedočimo prisutnost Božju u našem

vjerskom životu. Blagdan Tijelova naglašava važnost Euharistije,

živog Isusa pod prilikama kruha i vina i kao što je obećao s nama će biti

do svršetka svijeta, darovao nam je sebe u Gozbi ljubavi. Nema svetijeg trenutka u životu

vjernika nego susret sa živim Isusom pod prilikama kruha i vina, susret Boga i

čovjeka po Isusu. Bog neizmjerno ljubi svijet, svaku osobu jer smo njegova djeca a tu

neizmjernu ljubav je pokazao da nam se utjelovio po osobi Isusa, Sina svoga.

Sveti Ivan apostol nam poručuje „ I Riječ je tijelom postala i nastani se među

nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca –

pun milosti i istine „ (Iv 1.14). Istina koja oslobađa, koja nam donosi radost

života se događa preko tijela. Nažalost tijelo je vrlo često krivo shvaćeno,

iskrivljena percepcija tijela čini ga manje vrijednima a to ne zaslužuje.

U konačnosti Bog se utjelovio u osobi Isusa svoga Sina (kroz dimenziju tijela)

kakao bi nam bio blizak, kako bi nam se približio u svojoj  tjelesnosti. U toj

tjelesnosti koja nam je darovana se susrećemo sa drugima, sa Bogom i u

konačnosti sa samim sobom.

Tijelo je dar koji trebamo čuvati, paziti i njegovati. Sv. Pavao tijelo naziva

hramom  Duha Svetoga.

„Ili zar ne znate ? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te

niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem“ (1Kor 6,19).

Pozvani smo na svetost, svetost tijela, življenje života kroz svoju tjelesnu dimenziju. Tijelo

ima svoju važnost u našem životu, u njemu se događa susret Boga i nas.

U njemu se proslavlja Gospodin životom u svetosti na koji nas poziva,

pozvani smo ga učiniti svetim, pretvoriti u hram Duha Svetoga.

Tijelo ne laže, tijelo jasno daje poruku gdje smo, što nosimo u njemu, koliko je

povreda u njemu pohranjeno koliko smo otvoreni ili zatvoreni za život a i za

Boga. Tijelo koje je doživljavalo traume na bilo koji način se zatvaralo,

pohranilo je i nosilo traume dok nije došlo do ruba izdržljivosti, obično do

bolesti ili pojedinih simptoma koji nam upozoravaju i viču da je vrijeme

da se pozabavimo njime. Tijelo  pamti svaku ranu, svaku bol,

svaku emociju koju nije moglo i smjelo izraziti, nosi i drži nas.

Kada traume koje nam obilježe život napune rezervoar psihe bol se prelije na

tijelo koje u svojoj zgrčenosti zatvorenosti iznutra plače i urliče da se oslobodi

boli, križa koje ne može više nositi. Tada se dogodi kriza koja se manifestira na

različite načine; strahovi, napadi panike, anksioznost, depresija….

Vrijeme je za pogled i prihvaćanje sebe kroz tijelo boli kojem je previše

da nosi pohranjenu prošlost koju možemo i trebamo otpustiti, pročistiti,

proživjeti i dozvoliti Božjoj ljubavi da nas  ozdravi. Tijelo čezne  da se

oslobodi  jarma prošlosti koja nas pritišće i ne dozvoljava da se u njemu

nastani duh ljubavi, duh ljubavi, Duh Sveti.

Kada  se oslobodimo bremena prošlosti, rana i zatomljenih

emocija tijelo se otvara i prema duhu Božjem, prema izvoru, životu.

U otvaranju tijela koje se oslobodilo stegnutosti zbog svega što je proživjelo

u prošlosti događa se  mogućnost ulijevanja Duha Božjeg u naše tijelo.

Tada tijelo uistinu postaje ispunjeno Duhom Svetim i postaje hram Duha

Svetoga. Kroz svoju ograničenu i utjelovljenu spoznaju spoznajem djelomično,

kao kroz zrcalo a kada se tijelo proslavi spoznat ćemo savršeno, u punini

ljubavi. Na putu ispunjenja darovana nam je vjera, ufanje i ljubav kao najveći

dar. I kao što sv. Pavao; „Doista, sada gledam kroza zrcalo u zagonetki

a tada-licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno

kao što sam i spoznat! A sada; ostaju vjera, ufanje i ljubav- to troje

ali najveća je među njima ljubav“ (1 Kor 12,12-13)