U jednom ljudskom životu pojedinac kroz svoj život se susretne sa mnogo osoba, pojedini susreti ostave duboki i neizbrisiv trag na nas, našu osobnost, urežu nam se u memoriju a neki susreti, osobe nas i ne dotaknu.
Čovjek je biće koje ima iskonsku potrebu biti u zajedništvu s drugim i drugačijim, zajedništvo nas lišava samoće, pomaže da dođemo do dubljih osobnih dijelova jer jedino
u odnosima s drugima vidimo dijelove nas koji nam drugi zrcale.
Susret s drugima je prilika osobnog rasta, jer u susretima učimo tko samo, što želimo,
učimo razumjet sebe i druge.
Ljudi nam ulaze u život, ostaju u njemu i odlaze iz njega, svi s određenim svrhom i razlogom isključujući tako slučajnost, odnosno slučajne susrete.
Neke osobe nam obilježe život, neki odnosi nas snažno oblikuju, usidre se u naše pore osobnosti na svim razinama. Neke ljude rado pamtimo, zbog ugode i razumijevanja, ljubavi, strpljivosti koje su imali za nas, dok se neka osoba nažalost nerado sjećamo zbog nedostatka ljubavi, empatije ili razumijevanja koje nisu imali u trenutku kada nam je to bilo potrebno.
Učini nam se da bi nam život bio lakši bez takvih susreta koji su ostavili gorčinu, prazninu, ranu zbog nedostatka ljubavi, razumijevanja, strpljivosti.
Kroz odnose s drugima učimo
Potrebni su nam svi susreti, s onima koji su nas razumjeli i oni koji to nisu, a očekivali smo da hoće, jer učimo i rastemo kroz sve odnose, a nerijetko i najviše kroz one koji su nam najteži, koji su nas ranili. A rane nas upravo oni koji su nas trebali voljeti, zaštiti a to su roditelji.
Susret osoba donosi susret srdaca koji međusobno prepoznaju ljubav, iskrenost, podršku, empatiju, a posebno kada nam život posloži teške situacije u kojima nam je drugi potreban.
Nerijetko, kada neke osobe odu iz našeg života, s odmakom vremena uočimo i shvatimo da su nam bili blagoslov, dar neba jer smo kroz njih rasli, posebno kada smo učili
prihvatiti druge osobe onakve kakve uistinu i jesu, bez potrebe da ih mijenjamo jer ih ne razumijemo.
Ljubav koja je u temelju susreta otvorenih srdaca nas uči prihvaćanju drugog u ljubavi i oslobađa iluzije i potrebe da nam se drugi treba prilagoditi i mijenjati kako bi nam bio prihvatljiv.
Poseban odnos
Od svih odnosa koje imamo u životu jedan je odnos poseban. Odnos je to koji nas na poseban način oblikuje, formira, koji je bazičan, koji nam je uvijek važan, a to je odnos majke i nas. To je odnos koji je neusporediv, nemjerljiv s bilo kojim odnosom.
Što ga čini posebnim?
Majka nas je prihvatila i nosila kao dar pod svojim srcem. Srce majke i srce djeteta je jedno srce koje je kuća u ritmu posebno povezane ljubavi. Majka je prva osoba koja nas vodi u realitet života, ona je ključna osoba u prvim godinama života. Ona nam daje prve informacije o životu, nama, drugima i Bogu.
Bazični odnos uvjetuje kako ćemo se razviti, osjećati, živjeti i prihvaćati druge, ai sebe. Majka je naša prva učiteljica života, a njene lekcije pamtimo zauvijek.
Majka nas uči i pokazuje što ljubav uistinu jest; razumijevanje, podrška, prihvaćanje, prisutnost, strpljivost … Ono što usvojimo u bazičnom odnosu prenosimo kasnije u sve odnose, u život.
Nažalost nisu sve majke, iz raznih razloga, dobre učiteljice. Kasnije u svom rastu i radu na sebi shvatimo da su nam dali lekcije koje su mogle, što isključuje naše osuđivanje i nerazumijevanje.
Što kada je majka zakazala?
Što kada majka nije bila majka, kada nije bila dovoljno prisutna, kada nije imala dovoljno ljubavi i razumijevanja za svoje dijete?
Što kada se u temeljni bazični odnos utka nedostatak ljubavi ili kada se dogodi da dijete odraste bez majke?Ljubav majke nam je potrebna da bi opstali kao dijete, rasli i razvijali se. No, darom neba obdareni smo da opstanemo i bez bazičnog odnosa, iako s određenim posljedicama.
Naime, rane nedostatka ljubavi u prvim godinama života pokažu se kasnije u odrasloj dobi kroz različite poremećaje; napade panike, strahove, depresiju i anksioznost…..Rane prošlosti smo potisnuli, preživjeli mislići da smo ipak uspjeli preživjeti bez potrebne ljubavi.
Uspjeli smo jer smo Bogom obdareni za sve životne izazove pa tako i da opstanemo bez ljubavi koja nam je potrebna. No, nerijetko se neugodni simptomi pojave u odrasloj dobi kada ne vežemo uzrok i posljedicu. Rane potisnute prošlosti ugledaju se u sadašnjosti.
Naši kapaciteti (tjelesni,psihološki ai duhovni) u određenom trenutku postanu prepuni, pa nam simptomi pokazuju kako je potrebno pražnjenje kapaciteta. Potrebno je pozabaviti se sobom u sadašnjosti s pogledom na prošlost.
Kako nedostatak ljubavi u prošlosti utječe na sadašnjost?
Ljubav je temeljni ljudski osjećaj koji nam je potreban i koji tražimo u nedostatku bazičnog odnosa kroz sve odnose kasnije u našem životu. Povrede koje su nastale u odnosu majke i djeteta prenosimo kasnije u sve odnose, a rane prošlosti žele da ih izliječimo.
Dijete koje je zbog neprisutnosti majke ostalo bez potrebne ljubavi preživjet će; primarnu potrebu za dodirom, ljubavi i čežnjom za majkom potisnut će, zalediti će, ali čežnja srca za majčinom ljubavi nas tjera da pokušamo naći kroz druge odnose koji nam se dogode u životu; različite autoritete, učitelje, prijateljske odnose, bračne partnere, ali i poslovne. Stvaramo kompezacijske odnose vjerujući kako u sadašnjosti možemo rješiti prošlost.
Mogu li se rane izliječiti i zaliječiti u kompezacijskim odnosima?
Djelomično mogu, no ne za dugo. Bol nedostatka ljubavi doveo je do nepovjerenja, zatvaranja srca i nažalost život nam prostre ljude koji nas u traganju za bazičnom ljubavi kroz kompezacijske odnose ponovno povrijedi. Tada potvrdimo i neka uvjerenja prošlosti, na primjer kako ljubav nismo zaslužili jer nam život to potvrđuje.Rane prošlosti nas mogu i trebaju motivirati da počnemo otpuštati bol prošlosti koja je u nama. Rane nas mogu motivirati da ih otpustimo. Srce koje čezne traga za ljubavi dok kuca, dok je živo.
Kako otpustiti potisnutu prošlost?
Koji je najbolji način? Nema najboljeg načina. Dobar način je onaj koji donosi plod, a plodovi otpuštanja prošlosti su mir i sloboda srca od osude i gorčine, ljubav i prihvaćanje bez gorčine, radost slobode srca u kojem čujem otkucaje ljubavi koja oprašta.
Nerijetko se pokazuje kako više pristupa mogu donijeti spomenute plodove, a jedan od načina je terapija koja može pomoći da dođemo do potisnutih, zarobljenih, bolnih dijelova koji mogu i trebaju biti otpušteni u sadašnjosti. Terapeut koji prepoznaje čežnju srca je dar neba, dar u kojem se zarobljeno srce oslobodi potisnute boli. U zagrljaju razumijevanja, strpljivosti, povjerenja u nas dotaknemo rane prošlosti u sadašnjosti.
Jedan od načina je i molitva. Na Kalvariji Isus poručuje “Evo ti Majke“ (Iv 19,26). U Kalvariji svoga života možemo pristati i prihvatiti poziv na prihvaćanje duhovne majke koja može ozdraviti rane naše prošlosti. Majka Marija, ukoliko je prihvatimo kao Duhovnu Majku, može izliječiti rane našeg srca.
Izliječeno ranjeno srce otvara se za život, oslobađa se bremena prošlosti, nastavlja živjeti iz srca koje ljubi i ne sudi. Potpuno otvaranje i povjerenje prema Majci je proces kojem treba vrijeme, au vremenu prihvaćanja Majčinskog zagrljaja potrebno je oprostiti zemaljskoj majci, kao i otpustiti sva zamjeranja i osude što nismo dobili potrebnu bazičnu ljubav.
U duhu Majčinske ljubavi učimo opraštanje,razumijevanje, prihvaćanje i otpuštanje bremena prošlosti .
Usidreni u ljubavi možemo biti prisutni u sadašnjosti s obnovljenim povjerenjem i ozdravljenim srcem koje ponovno uči ljubiti.
skalinada života 