PROFESORE; “DAJ ŠEST”!

Koliko puta se nađemo u situaciji da ne uspijemo kazati „NE“ a da

želimo,  jer previše mislimo na drugog u trenutku kada odustajemo

od sebe. Jednostavna riječ „NE“ kojom  određujemo granice koje

želim da drugi poštuje, ali čini se da je rijetko izgovaramo a i kad se

izgovori mnogi je ne čuju, ne poštuju.

Ne poštivanje tuđih granica je suptilna agresija koju nerijetko i ne

primjećujemo jer svatko svakome prelazi granice, ulazi u  osobni

prostor bez pitanja i odobravanja.

Nerijetko u zadnje vrijeme naiđemo na primjere kada djeca, mladi

prelaze granice autoriteta  koji su odgovorni za njihovo znanje, odgoj

i ponašanje. Gotovo uvijek iznenadi hrabrost mladog čovjeka da se

suprostavi  autoritetu učitelja, profesora, (normalno je da se buni ) ali

načinu na koji mu pokušava urušiti autoritet nije i ne može biti

prihvatljiv, nerijetko uz podršku svojih vršnjaka a i  i obitelji odnosno

roditelja.

Svjedoci smo suptilnog nasilja  u školskom sustavu posebno kako se

kraj nastane godine bliži svome kraju. Prelaženje granica od strane

roditelja se očituje kroz verbalni pritisak, emocionalni i suptilno

agresivni koji se nerijetko i prepoznaje.

ZAŠTO SU AUTORITETI KRIVI ZA NEISPUNJENA OČEKIVANJA RODITELJA?

Roditelj je primarni autoritet, on bi  najbolje trebao poznavati svoje

dijete, a i samog sebe. Nesvjesnost očekivanja roditelja je posebno

breme koje se prebaci na dijete pa kasnije i na autoritete profesora.

Kroz obiteljsko odgoj bi trebalo osluškivati dijete, uočavati njegove

potrebe, želje i mogućnosti, realno i bez osobnih očekivanja koja

transferiramo na dijete. Pretežak teret djetetu je da mora i treba

ispuniti neosnovane snove svojih roditelja koji život žive kroz život

djece, breme koje je  posebno teško djetetu.

Budući roditelj nije svjestan svojih neostvarenih želja prenio  je

nesvjesno očekivanje na dijete i tu se zakotrlja krug očekivanja

i uključe i ostali  autoriteti koji odgajaju djecu.

Nesvjestan roditelj osim što je prenio svoje neostvarene snove,

očekivanja na dijete očekuje i od ostalih autoriteta podršku kako

bi dijete živjelo snove svojih roditelja.

I tu pritisak  počima, krug nepoštivanja granica se zakotrljao

kao i krug očekivanja.

ŠTO SE DOGAĐA U KRUGU OČEKIVANJA?

U krugu očekivanja imamo roditelja koji od djeteta očekuje da ispuni

njegove želje, da dijete živi realitet roditelja, snove roditelja.

Počima pritisak roditelja na dijete,dijete na profesore uz podršku

roditelja i onda se zahuktao krug u kojem osim neizgovorenih ili

nezgodno izgovorenih očekivanja imamo

sve sudionike kruga nezadovoljne, frustrirane i nesretne, krug u

kojem svi međusobno prebacuju odgovornost jedni na druge

očekujući da uvide međusobne potrebe.

KAOS KRUGA SE ZAHUKTAO!!!!

Što nam se događa? Tko je kriv?

Treba li tražiti krivca i ako treba tko je kriv?

Što u cjelokupnom školskom sustavu odgoja  nije dobro;

koliko nam je  sustav odgoja dobar,u kojoj mjeri roditelji utječu na sustav,kako se djeca

snalaze u njemu, koriste li se adekvatne metode, kakva su očekivanja od svih koji

sudjeluju u odgoju djece, koliko su preteška i nerealana očekivanja profesora, roditelja

pa i same djece…mnoga su pitanja?

Urušava li se autoritet profesora ?

Autoritet profesora se često dovodi u pitanje; nezadovoljstvo ocjenom otvara mogućnost

mnogobrojnih reakcija roditelja koji vrlo često prozivaju i procjenjuju profesore

optužujući ih za pretjeranu zahtjevnost i nemogućnost od strane djeteta

da izvrši očekivano.

Sustav vrijednosti nam se poremetio; djeca diktiraju pravila,

ocjena iza koje se ponekad i ne krije adekvatno znanje je

bitna, djeci je podređeno( i previše) ona diktiraju

načine, metode i oblike ispitivanja.

Nažalost nekad ne tako davno vrijednosti u

sustavu su bile jasne;

autoritet profesora se nije dovodio u pitanje jer ;

–    profesor kao  osoba se poštivala jer te odgajao, učio, prenosio znanje ( a i stariji je).

–  zahtjevnost profesora se nije isticala, očekivalo se od djece da ulože trud, vrijeme

kako bi izvršili svoje obveze

  • profesor je bio odgajatelj koji je u suradnji sa roditeljima kao primarnim
  • odgajateljem surađivao, poticao i bio podrška roditeljima kako bi zajedno izvršili misiju odgojau kojoj su izvukli potencijal  djeteta koji se trudio u svojim realnim mogućnostima
  • autoritet profesora nije bio doveden u pitanje razmišljanjem , ponašanjem roditelja kao primarnog odgojitelja

Cjelokupni sustav je bio međusobno podržavajući u interesu djeteta s ciljem usvajanja

potrebnog znanja i odgovarajućeg ponašanja u školskom okruženju.

Nažalost danas je realitet u kojem živimo donio drugačiji sustav vrijednosti, nešto što

nije normalno postalo je normalno. Nenormalni  sustav u kojem su poremećene

vrijednosti nas je doveo  protiv nas samih u kojem osjećamo nemoć i strah, strah od

neispunjenih očekivanja, ocjena ….

Krug nezadovoljstva se zakotrljao i kotrlja sa gorčinom, frustracijom,bez uvažavanja

jedni drugih.

Granice odgovornosti su se pomicale, odgovornost je

prebačena na autoritet profesora (uglavnom) koji je isključivi

krivac za kaotično stanje unutar sustava.

ZAŠTO  SE PROFESOR BOJI  ZAŠTITIT SEBE I SVOJE GRANICE?

Zašto se današnji autoritet, profesor boji, ne smije i ne može

zaštiti sebe i svoj autoritet…? Strah od  neprimjerene reakcije

djeteta koji je spremno svoje nezadovoljstvo dobivenom

ocjenom iskazati na neadekvatan način za dijete.

U njegov osobni prostor ulazi roditelj koji ne čuje, ne vidi

autoritet pred sobom već osobnu želju i potrebu, a to je

ocjena. Ocjena što veća to bolja.

Zašto se profesor nakon godina i godina rada, generacija djece koje je odgojio, podučio ne

usudi kazati „NE“ ovo je moj prostor koji moram i trebam zaštititi. Unutar svog prostora

imam pravo odgajati, poučavati, podržavati djecu koja

su mi povjerena.

Zašto današnji profesor odustaje od sebe u strahu da li je i u

kojoj mjeri zadovoljio  potrebe roditelja i djece.

Očekivanja obiteljskog sustava su se prelila u školski.

ODGOJ JE UČENJE

Neovisno o kojem sustavu je riječ, odgoj je učenje.

Roditelj uči svoje dijete, podržava ga u rastu i razvoju,

postavlja mu jasne i realne granice, ne očekuje nemoguće od

njega i uživa u rastu i razvoju, promjeni svoga djeteta.

Profesor odgaja, prenosi znanje, postavlja jasne granice

vodi dijete kroz proces napretka, neizmjerno je zadovoljstvo

vidjeti rast djeteta.

Odgoj je prihvaćanje djeteta u njegovoj istini, sa realnim

mogućnostima i sposobnostima koje se trebaju kroz odgoj

uočiti i podržati. Djetetu je važno da je voljeno i podržano.

Odgoj je učenje u kojem svi rastemo i učimo;

učimo međusobno komunicirati prihvaćajući i uviđajući realne

međusobne potrebe, učimo poštivati različitost mogućnosti

u kojima uviđamo granice koje se poštuju.

Odgoj je učenje odgovornosti, podrške, izvršavanja obveza,

postavljanje granica prvenstveno unutar obiteljskog sustava

i prihvaćanje unutar svih ostalih u kojima se dijete odgaja,

razvija i raste. Roditelj koji ne postavlja jasnu granicu, ne

definira oblike ponašanja unutar obiteljskog sustava bojeći se

zamjeriti djetetu kojeg odgaja je roditelj koji će imati nerealna

očekivanja od djeteta, ne vidjevši ni sebe a ni dijete ispravnim

očima. Nerealna očekivanja koja je prenio na dijete domino

efektom prenosi na odgajatelje koji trebaju podržati obiteljski

sustav u kojem je sve podređeno djetetu koji zapravo

postavlja pravila odgoja. Prebacujući tako odgovornost na

autoritete škole koji ukoliko ne podrže potrebe obiteljskog

sustava budu prozvani zbog toga.

I tada kreće agonija pritiska; “ profesore daj šest“.

REALNOST SUSTAVA

Neupitno je da svi koji dolaze u dodir sa djecom na bilo koji

način žele najbolje za dijete koje im je darovano na brigu.

Nitko  ne želi (barem vjerujem ogromna

većina) autoriteta kojima su djeca povjerena žele podučiti

djecu za ono što ih čeka u životnom realitetu, školski sustav služi da bi dijete pripremio

za školu života .

Život nam se ne događa, njega živimo u njemu rastemo,

život je učenje u kojem smo svi različiti, svi nemamo iste želje

i potrebe, mogućnosti i potencijale ,potrebna  je međusobna

podrška kako vršnjaka

tako i odraslih u odnosu na djecu.

Važno je da odrasli imaju u svijesti da smo svi na istoj strani,

nismo suparnici, ne moramo se uvijek složiti u načinu

razmišljanja i djelovanja ali je nužno da se međusobno

uvažavamo, čujemo i osluškujemo zbog dobrobiti djece.

KAKO IZAĆI IZ ZAČARANOG KRUGA?

Vjerujem, volimo djecu i želimo biti podrška djeci,uistinu su oni naša budućnost.

Vjerujem,svatko treba i mora preuzeti odgovornost za

povjerenu djecu, bilo roditelji  a i svi autoriteti koji odgajaju djecu.

Vjerujem,dobra  konstruktivna komunikacija otvara vrata

međusobne suradnje u kojoj će sudionici komunikacije

osluškivati bez optuživanja različitost mišljena drugih,

poštivati osobne granici i tuđe kako bi pronašli

konstruktivna rješenja za dobrobit djece,jer svi to želimo.

Odgoj je učenju ljubavi, rast svih onih koji se susreću sa

djecom. Dijete koje se sprema za životni realitet od nas

odraslih treba biti vođeno prema punini svoga života u kojem

će poželjeti uočiti i usuditi se živjeti svoje snove .

I svi autoriteti  trebaju podržati san djece, kada se i nama čini nerealan u ljubavi, strpljivosti, razumijevanju.

U krugu života, odgoja svi smo na istoj strani, na strani djece, zadatak svih nas odraslih

učiti djecu  da  se zavole u svojoj različitosti, da poštuju tuđu neobičnost i da se ne

prosuđuju i osuđuju već da se međusobno uvažavaju i podržavaju

međusobni rast unutar osobnih mogućnosti.

Pustimo djecu da žive svoje djetinjstvo, neka uzivaju u rastu, razvoju i promjeni, učenju i

usvajanju novih spoznaja,

vještina koji će ih spremiti za život u kojem će budni sanjati

svoje snove. Neka djeca budu djeca ; neopterećena,

Iskrena, spontana ….

Mi odrasli trebamo im biti podrška,

svi zajedno u krugu; roditelji, učitelji,

profesori, bake, djedovi….svi koji su  u krugu djetetova života.

%d blogeri kao ovaj: