Koliko puta se nađemo u situaciji da ne uspijemo kazati „NE“ a da
želimo, jer previše mislimo na drugog u trenutku kada odustajemo
od sebe. Jednostavna riječ „NE“ kojom određujemo granice koje
želim da drugi poštuje, ali čini se da je rijetko izgovaramo a i kad se
izgovori mnogi je ne čuju, ne poštuju.
Ne poštivanje tuđih granica je suptilna agresija koju nerijetko i ne
primjećujemo jer svatko svakome prelazi granice, ulazi u osobni
prostor bez pitanja i odobravanja.
Nerijetko u zadnje vrijeme naiđemo na primjere kada djeca, mladi
prelaze granice autoriteta koji su odgovorni za njihovo znanje, odgoj
i ponašanje. Gotovo uvijek iznenadi hrabrost mladog čovjeka da se
suprostavi autoritetu učitelja, profesora, (normalno je da se buni ) ali
načinu na koji mu pokušava urušiti autoritet nije i ne može biti
prihvatljiv, nerijetko uz podršku svojih vršnjaka a i i obitelji odnosno
roditelja.
Svjedoci smo suptilnog nasilja u školskom sustavu posebno kako se
kraj nastane godine bliži svome kraju. Prelaženje granica od strane
roditelja se očituje kroz verbalni pritisak, emocionalni i suptilno
agresivni koji se nerijetko i prepoznaje.
ZAŠTO SU AUTORITETI KRIVI ZA NEISPUNJENA OČEKIVANJA RODITELJA?
Roditelj je primarni autoritet, on bi najbolje trebao poznavati svoje
dijete, a i samog sebe. Nesvjesnost očekivanja roditelja je posebno
breme koje se prebaci na dijete pa kasnije i na autoritete profesora.
Kroz obiteljsko odgoj bi trebalo osluškivati dijete, uočavati njegove
potrebe, želje i mogućnosti, realno i bez osobnih očekivanja koja
transferiramo na dijete. Pretežak teret djetetu je da mora i treba
ispuniti neosnovane snove svojih roditelja koji život žive kroz život
djece, breme koje je posebno teško djetetu.
Budući roditelj nije svjestan svojih neostvarenih želja prenio je
nesvjesno očekivanje na dijete i tu se zakotrlja krug očekivanja
i uključe i ostali autoriteti koji odgajaju djecu.
Nesvjestan roditelj osim što je prenio svoje neostvarene snove,
očekivanja na dijete očekuje i od ostalih autoriteta podršku kako
bi dijete živjelo snove svojih roditelja.
I tu pritisak počima, krug nepoštivanja granica se zakotrljao
kao i krug očekivanja.
ŠTO SE DOGAĐA U KRUGU OČEKIVANJA?
U krugu očekivanja imamo roditelja koji od djeteta očekuje da ispuni
njegove želje, da dijete živi realitet roditelja, snove roditelja.
Počima pritisak roditelja na dijete,dijete na profesore uz podršku
roditelja i onda se zahuktao krug u kojem osim neizgovorenih ili
nezgodno izgovorenih očekivanja imamo
sve sudionike kruga nezadovoljne, frustrirane i nesretne, krug u
kojem svi međusobno prebacuju odgovornost jedni na druge
očekujući da uvide međusobne potrebe.
KAOS KRUGA SE ZAHUKTAO!!!!
Što nam se događa? Tko je kriv?
Treba li tražiti krivca i ako treba tko je kriv?
Što u cjelokupnom školskom sustavu odgoja nije dobro;
koliko nam je sustav odgoja dobar,u kojoj mjeri roditelji utječu na sustav,kako se djeca
snalaze u njemu, koriste li se adekvatne metode, kakva su očekivanja od svih koji
sudjeluju u odgoju djece, koliko su preteška i nerealana očekivanja profesora, roditelja
pa i same djece…mnoga su pitanja?
Urušava li se autoritet profesora ?
Autoritet profesora se često dovodi u pitanje; nezadovoljstvo ocjenom otvara mogućnost
mnogobrojnih reakcija roditelja koji vrlo često prozivaju i procjenjuju profesore
optužujući ih za pretjeranu zahtjevnost i nemogućnost od strane djeteta
da izvrši očekivano.
Sustav vrijednosti nam se poremetio; djeca diktiraju pravila,
ocjena iza koje se ponekad i ne krije adekvatno znanje je
bitna, djeci je podređeno( i previše) ona diktiraju
načine, metode i oblike ispitivanja.
Nažalost nekad ne tako davno vrijednosti u
sustavu su bile jasne;
autoritet profesora se nije dovodio u pitanje jer ;
– profesor kao osoba se poštivala jer te odgajao, učio, prenosio znanje ( a i stariji je).
– zahtjevnost profesora se nije isticala, očekivalo se od djece da ulože trud, vrijeme
kako bi izvršili svoje obveze
- profesor je bio odgajatelj koji je u suradnji sa roditeljima kao primarnim
- odgajateljem surađivao, poticao i bio podrška roditeljima kako bi zajedno izvršili misiju odgojau kojoj su izvukli potencijal djeteta koji se trudio u svojim realnim mogućnostima
- autoritet profesora nije bio doveden u pitanje razmišljanjem , ponašanjem roditelja kao primarnog odgojitelja
Cjelokupni sustav je bio međusobno podržavajući u interesu djeteta s ciljem usvajanja
potrebnog znanja i odgovarajućeg ponašanja u školskom okruženju.
Nažalost danas je realitet u kojem živimo donio drugačiji sustav vrijednosti, nešto što
nije normalno postalo je normalno. Nenormalni sustav u kojem su poremećene
vrijednosti nas je doveo protiv nas samih u kojem osjećamo nemoć i strah, strah od
neispunjenih očekivanja, ocjena ….
Krug nezadovoljstva se zakotrljao i kotrlja sa gorčinom, frustracijom,bez uvažavanja
jedni drugih.
Granice odgovornosti su se pomicale, odgovornost je
prebačena na autoritet profesora (uglavnom) koji je isključivi
krivac za kaotično stanje unutar sustava.
ZAŠTO SE PROFESOR BOJI ZAŠTITIT SEBE I SVOJE GRANICE?
Zašto se današnji autoritet, profesor boji, ne smije i ne može
zaštiti sebe i svoj autoritet…? Strah od neprimjerene reakcije
djeteta koji je spremno svoje nezadovoljstvo dobivenom
ocjenom iskazati na neadekvatan način za dijete.
U njegov osobni prostor ulazi roditelj koji ne čuje, ne vidi
autoritet pred sobom već osobnu želju i potrebu, a to je
ocjena. Ocjena što veća to bolja.
Zašto se profesor nakon godina i godina rada, generacija djece koje je odgojio, podučio ne
usudi kazati „NE“ ovo je moj prostor koji moram i trebam zaštititi. Unutar svog prostora
imam pravo odgajati, poučavati, podržavati djecu koja
su mi povjerena.
Zašto današnji profesor odustaje od sebe u strahu da li je i u
kojoj mjeri zadovoljio potrebe roditelja i djece.
Očekivanja obiteljskog sustava su se prelila u školski.
ODGOJ JE UČENJE
Neovisno o kojem sustavu je riječ, odgoj je učenje.
Roditelj uči svoje dijete, podržava ga u rastu i razvoju,
postavlja mu jasne i realne granice, ne očekuje nemoguće od
njega i uživa u rastu i razvoju, promjeni svoga djeteta.
Profesor odgaja, prenosi znanje, postavlja jasne granice
vodi dijete kroz proces napretka, neizmjerno je zadovoljstvo
vidjeti rast djeteta.
Odgoj je prihvaćanje djeteta u njegovoj istini, sa realnim
mogućnostima i sposobnostima koje se trebaju kroz odgoj
uočiti i podržati. Djetetu je važno da je voljeno i podržano.
Odgoj je učenje u kojem svi rastemo i učimo;
učimo međusobno komunicirati prihvaćajući i uviđajući realne
međusobne potrebe, učimo poštivati različitost mogućnosti
u kojima uviđamo granice koje se poštuju.
Odgoj je učenje odgovornosti, podrške, izvršavanja obveza,
postavljanje granica prvenstveno unutar obiteljskog sustava
i prihvaćanje unutar svih ostalih u kojima se dijete odgaja,
razvija i raste. Roditelj koji ne postavlja jasnu granicu, ne
definira oblike ponašanja unutar obiteljskog sustava bojeći se
zamjeriti djetetu kojeg odgaja je roditelj koji će imati nerealna
očekivanja od djeteta, ne vidjevši ni sebe a ni dijete ispravnim
očima. Nerealna očekivanja koja je prenio na dijete domino
efektom prenosi na odgajatelje koji trebaju podržati obiteljski
sustav u kojem je sve podređeno djetetu koji zapravo
postavlja pravila odgoja. Prebacujući tako odgovornost na
autoritete škole koji ukoliko ne podrže potrebe obiteljskog
sustava budu prozvani zbog toga.
I tada kreće agonija pritiska; “ profesore daj šest“.
REALNOST SUSTAVA
Neupitno je da svi koji dolaze u dodir sa djecom na bilo koji
način žele najbolje za dijete koje im je darovano na brigu.
Nitko ne želi (barem vjerujem ogromna
većina) autoriteta kojima su djeca povjerena žele podučiti
djecu za ono što ih čeka u životnom realitetu, školski sustav služi da bi dijete pripremio
za školu života .
Život nam se ne događa, njega živimo u njemu rastemo,
život je učenje u kojem smo svi različiti, svi nemamo iste želje
i potrebe, mogućnosti i potencijale ,potrebna je međusobna
podrška kako vršnjaka
tako i odraslih u odnosu na djecu.
Važno je da odrasli imaju u svijesti da smo svi na istoj strani,
nismo suparnici, ne moramo se uvijek složiti u načinu
razmišljanja i djelovanja ali je nužno da se međusobno
uvažavamo, čujemo i osluškujemo zbog dobrobiti djece.
KAKO IZAĆI IZ ZAČARANOG KRUGA?
Vjerujem, volimo djecu i želimo biti podrška djeci,uistinu su oni naša budućnost.
Vjerujem,svatko treba i mora preuzeti odgovornost za
povjerenu djecu, bilo roditelji a i svi autoriteti koji odgajaju djecu.
Vjerujem,dobra konstruktivna komunikacija otvara vrata
međusobne suradnje u kojoj će sudionici komunikacije
osluškivati bez optuživanja različitost mišljena drugih,
poštivati osobne granici i tuđe kako bi pronašli
konstruktivna rješenja za dobrobit djece,jer svi to želimo.
Odgoj je učenju ljubavi, rast svih onih koji se susreću sa
djecom. Dijete koje se sprema za životni realitet od nas
odraslih treba biti vođeno prema punini svoga života u kojem
će poželjeti uočiti i usuditi se živjeti svoje snove .
I svi autoriteti trebaju podržati san djece, kada se i nama čini nerealan u ljubavi, strpljivosti, razumijevanju.
U krugu života, odgoja svi smo na istoj strani, na strani djece, zadatak svih nas odraslih
učiti djecu da se zavole u svojoj različitosti, da poštuju tuđu neobičnost i da se ne
prosuđuju i osuđuju već da se međusobno uvažavaju i podržavaju
međusobni rast unutar osobnih mogućnosti.
Pustimo djecu da žive svoje djetinjstvo, neka uzivaju u rastu, razvoju i promjeni, učenju i
usvajanju novih spoznaja,
vještina koji će ih spremiti za život u kojem će budni sanjati
svoje snove. Neka djeca budu djeca ; neopterećena,
Iskrena, spontana ….
Mi odrasli trebamo im biti podrška,
svi zajedno u krugu; roditelji, učitelji,
profesori, bake, djedovi….svi koji su u krugu djetetova života.
skalinada života 