TEŠKO JE OPROSTIT

LAKŠE JE UMRIT, NEGO OPROSTIT

 

Svi vjerujemo u ljubav, za njome čezemo, tražimo je

svakodnevno u svim realitetima i odnosima neprekidno.

Bez ljubavi teško i opstajemo jer je elementarna ljudska

potreba. Nedostatak ljubavi, tolerancije, razumijevanja

dovodi  do povrede druge osobe, nerijetko smo nažalost

najviše povrijeđeni od onih koje najviše volimo i trebamo.

Najveće povrede  smo dobili unutar sustava obitelji koja nas

je trebala i morala zaštiti, te povrede od najbližih su i

najbolnije , one najviše peku. Povrede unutar obitelji nas

obilježe, definiraju na svim razinama; psihi, tijelu i duhu.

 

Djeca koja doživljavaju nasilje unutar obitelji nose duboke

povrede posebno kada je riječ o zlostavljanju od strane

roditelja. Agresivno ponašanje roditelja je trauma koja se

usidri u sve pore djeteta, duboko se usidri u osobnost.

Dijete koje nije podržano od roditelja, oca koji je agresivan, nerijetko nije podržano ni od majke koja pristaje na osobnu agresiju, pa ne može zaštiti sebe a  ni dijete.

Dijete će pohraniti mnoga kriva uvjerenja i osjećaje kao posljedica agresivnog, zlostavljačkog odnosa koji je prisutan u

obitelji. Neka kriva uvjerenja koje nosi;

…da sam dobar/dobra moj otac ne bio bio ljut i kažnjavao me

….takav kakav jesam nisam vrijedan/vrijedna ljubavi

teret roditeljskog agresivnog ponašanja dijete uzima na sebe.

Odustaje od sebe potvrđujući tako već krivo stvoreni obrazac

jer su roditelji odustali od njega.

Dijete ne uviđa, a i ne može da agresiju nije ničim izazvao ,

ne uviđa da prisutna agresija ranjava ne samo njega nego sve

oni koji su dio obiteljskog sustava. Teret nedoličnog,

agresivnog ponašanja uzima  na sebe, teret traume povećava

braneći tako roditelje koji ga ranjavaju.

Mehanizam opstanka uključuje i preuzimanje  dijela odgovornosti kako  se sustav obitelji ne bi urušio.

Iluzija ljubavi omogućava daljnje ranjavanje.

Kako smo obdareni da traume preživimo na način da

stvaramo kriva uvjerenja, pohranjujemo mnogo negativnih

osjećaja stvaramo maske koje nas drže u iluziji ljubavi.

Kriva uvjerenja i osjećaji su prekriveni mnogim maskama koje

nosimo vjerujući da tako dobivamo ljubav za kojom čeznemo.

Potisnuta rana bol želi biti viđena, odrađena, otpuštena,…

kasnije u odrasloj dobi.

Nerijetko potisnutu bol rješavamo na krivi način, pokušavamo

vanjskim rješenjima doći do otpuštanja potisnute prošlosti

pa ponavljamo povrede kroz razne odnose, najčešće i

najsnažnije kroz bračni odnos koji sami kreiramo.

U odrasloj dobi naša potisnuta trauma, izabire osobu sa

kojom želimo ostvariti brak vjerujući u zaljubljenosti kako

„princ„  donosi oslobođenje od prošlosti.

Srce koje čezne, zaljubi se uz uvjerenja da brak donosi oslobođenje rana prošlosti i ljubav koju nje dobilo od svojih roditelja očekuje od bračnog sudruga.

I nažalost nerijetko se  dogodi da se krug ranjavanja nastavi jer nakon iluzije zaljubljenosti realitet donese istinu u kojoj

shvatimo da „Princ nije došao „ već da smo u odnosu sa

agresorom koji nas ranjava na gotovo identičan način kao i

naš roditelj.

Agresivnog roditelja smo zamijenili agresivnim mužom, krug

povrede se zakotrljao još jednom.

Usvojeni i  pohranjeni  obrazac  traume se potvrdio kroz odnos u kojem se ljubav prekrila agresijom.

Kako izaći iz začarnog kruga povrede, kako oprostiti?

Povrijeđena odrasla osoba treba uočiti svoj obrazac potisnut u traumi djetinjstva,koja se kriva uvjerenja kriju ispod traume,

koje osjećaje krije maska navučena u traumi.

Istina oslobađa, istina prvenstveno prema sebi, nerijetko

povrijeđena osoba dođe u krizu,simptome koji pokazuju da je

vrijeme promjene nužno i potrebno.

Prihvaćanje istine donosi promjenu koja nam treba, zaustavlja

začarani krug u kojem se vrtimo.

Istina povrijeđene osobe nosi otpuštanje bolnih osjećaja;

Ljutnje koja nas može dovesti i do bijesa,mržnje i potrebe za

osvetom, gnjev koji nas guši, ogorčenost, odbačenost….

Ljutnja jer nismo dobili što smo trebali od onih koji su nas trebali voljeti i zaštiti, voditi i učiti o ljubavi i životu.

Bijes nastaje kada dugo nosim ljutnju, njega se bojimo jer

nam se čini da je ubojit ( nekontroliran bijes nosi nažalost

i to).

Ogorčenost  nosi gorčinu rana koje smo dobili vjerujući u ljubav.

Odbačenost- nosi želju da nas netko voli onakve kakvi jesmo

Bez potrebe da se mijenjamo zbog ljubavi drugog..

Paleta negativnih osjećaja koja se krije ispod traume, kada se osvijesti i proživi donosi olakšanje osobi koja je žrtva prvo

svog obiteljskog sustava pa kasnije i realiteta koji je potvrdio

ulogu žrtve te tako izlazi iz uloge žrtve.

 

Žrtva prva prašta?

Kako bi se začarani krug povreda prekinio potrebno je

da žrtva radom na sebi otpusti nakon što u odrasloj dobi

proživi osjećaje prošlosti i posvijesti kriva uvjerenja i stvori

nova kako bi se obrazac zlostavljana napokon zaustavio.

Proces oslobađanja koji dovodi do praštanja je dug, težak i

mukotrpan ali je oslobađajući i iscjeljujući.

Rane prošlosti se mogu zacijeliti  svatko mora pronaći  svoj

primjeren način; molitva, meditacija, duhovni razgovor, rad sa

terapeutom.

 

Osoba oslobođena jarma proslosti, u svojoj istini može kao odrasla osoba uvidjeti agresor djetinjstva je i sam bio žrtva svog sustava(što ga ne opravdava).

Tada može i oprostit, oprost donosi oslobođenje,

žrtva prestaje biti žrtva, slobodna da u ljubavi krene sa ili bez

ljudi koji su joj nanijeli povrede