Postoji li razlika duhovnosti i religijoznosti ?
Religioznost je opredjeljenost za određenu religiju, koju smo prihvatili rođenjem
u obiteljskom sustavu,nunutar kojeg smo usvojili određena religiozna vjerovanja,
običaje, primili religiozni nauk koji su nam prenijeli naši roditelji, prvi
religiozni autoriteti. Nerijetko osobe koje ne odrastaju u obitelji unutar koje se
prakticirala religioznost u odrasloj dobi pronađu svoje mjesto u određenom
religioznom okruženju i prihvate određenu religioznost.
Čovjek j je po naravi religiozno biće, otvoren je za susret s nadnaravnim,
kako bi osigurao osobno spasenje koje je jedino moguće u suodnosu sa
Bogom , drugim, bližnjima i sobom.
Čovjek je po svojoj naravi i tragač; traga za smislom života, traga i čezne
za ljubavi, , Bogom kao konačnim ciljem svoga životnog puta.
Na putu traganja i otkrivanja spoznaje Božju veličinu očitovanu u naravnom i
nadnaravnom redu stvari , kroz međuljudske odnose i u konačnosti u odnosu sa
samim sobom.
U otvorenosti čovjeka za nadnaravno moguć je odnos Boga i čovjeka.
Čovjek je jedinstven u svom nastajanju, zamišljen i stvoren u svojoj prolaznosti,
od zemaljskog praha u koji je udahnut život odnosno dah.
Dah života u koji se utjelovio Božji duh .
U svojoj tjelesnosti čovjek j nosi sliku svoga Stvoritelja, njegov duh koji je u
svima nama i koji nas povezuje neovisno o religioznom opredjeljenju i
pripadnosti. Božanska ljubav koja nas stvara, spaja i međusobno usmjerava
utkana je u sve dijelove postojanja, onoga što čovjek
uistinu jest, prisutna je na svim razinama ljudskog postojanja;
razumu, psihi, emocijama, duhu i tijelu. Sve navedene razine žele da se
integriraju i ogledaju u Božjoj ljubavi.
U srži religioznosti i duhovnosti je ljubav, Božja ljubav koja je u svima nama.
Proizlazi li duhovnost iz religioznosti.??
Usudim se reći da ne nužno, religiozan čovjek često ostaje na izvanskom,obrednom,
površinskoj razini svoga religioznog puta a da često ne bude duhovan, dok je
duhovnost unutarnji put religioznosti.
Koliko je bitno i da li je bitno u duhovnosti i religioznosti tjelesnost?
„ Riječ tijelom postade i nastani se među nama. „ (Iv 1,14).
Utjelovljena Božja ljubav se očitovala po čovjeku, snaga Božje riječi se objavila po
osobi, čovjeku, Bog je htio biti blizak čovjeku .
Isus je utjelovljena Ljubav koji je svojim životom ostavio trag
Božanske ljubavi, očitovao svu snagu i puninu Ljubavi.
Bog uzima tjelesnost, kako bi se približio čovjeku, Ljubav za kojom čeznemo
I koju tražimo nam se približila, utjelovila. To našoj tjelesnosti daje bitno
značenje, važnost mada se u religioznosti i duhovnosti često zanemaruje
tjelesna dimenzija , tjelesna smo bića ipak.
Tijelo kao dar našega zemaljskog putovanja ne smije biti zanemareno
a ni mistificirano, iako smo svi dio „ Mističnog Tijela“.
Kroz svoj put života Utjelovljen ljubav nam je očitovala važnost tijela, u svom
tjelesnom realitetu susreo se sa boli, patnjom, odbačenosti, nerazumijevanjem,
osudom u konačnosti i lažnom presudom religioznih ljudi koji nisu razumjeli
njegovu duhovnost. Nama ljudima život se prostire u svojoj punoći donoseći
razne situacije, ljude u kojima rastemo na svome putu duhovnosti i tako
postajemo korak blizi svome Stvoritelju.
U svojoj tjelesnosti Isus je pokazao što čovjek na svome putu do cilja
može proći, što može očekivati sljedeći utabani Put.
On je prošao u svojoj tjelesnost pokazujući što Ljubav za kojom čeznemo
uistinu jest; razumijevanje, praštanje, prihvaćanje, trpljenje, uvažavanje….
Put nam je utkan, potrebno se odvažiti i krenuti putem ljubavi, istine prema
punini života.
Na putu otkrivamo Istinu o sebi koja često nije ugodna ali je oslobađajuća,
istina nam donosi Život, Istina o nama samima je urezana u sve dijelove nas,
pronalazimo istinu o sebi unutar svoga srca, emocija, duha, psihe i tijela.
Tijelo ljudsko nosi istinu, istinu koja i boli, rane i povrede koje se oslobode na
putu prema sebi kada se ogledamo u odnosu s Bogom i drugima.
Tijelo boli nosi neupitnu istinu, istina koja se kroz duhovnost oslobađa, otpušta i
mijenja. Osoba koja je doživjela u svom realitetu traumu, neprisutnost ljubavi
na bilo koji način u svome tijelu nosi rane svoje prošlosti .
Nedostatak ljubavi dovodi do zaleđene ranjene prošlosti koja nas neminovno
oblikuje u sadašnjosti. Oslobađanjem bremena prošlosti pronalazimo obilje
skrivene ljubavi, bremena prošlosti prestaje biti zapreka
na putu duhovnosti.
Ljubav je jedino mjerilo duhovnosti, ljubav ne osuđuje nego razumije i prašta.
Ograničena ljudska ljubav povrijedi pa se nažalost dogodi da nas povrijede
osobe koje bi nas trebale voljeti bezuvjetno.
Povrede ograničene ljubavi ostanu zapisane na svim razinama ljudskog
postojanja, nažalost ponekad se srce pod jarmom povreda i zatvori.
Srce, središte duhovnosti a i religioznosti zbog povreda zatvori
vrata u strahu da ne bi bilo slomljeno. Ranjeno i zatvoreno srce čezne.
Čežnja ranjenog srca je golema, čezne za dodirom ljubavi kako bi se otvorilo i
vratilo povjerenje u ljubav. Zatvoreno srce je srce koje treba da se otvori, obnovi
odledi kako bi kucalo u ljubavi za Boga, drugog i sebe.
Početak otvaranja srca se događa u susretu s drugom osobom kroz tjelesnu
dimenziju, potrebno je da druga osoba prepozna zatvorenost srca i uviđa rane
zatvorenog srca, u strpljivosti,uviđajnosti, razumijevanju i povjerenju.
Srce koje je ljubilo i bilo ranjeno treba vjeru druge osobe kako bi samo obnovilo
povjerenje i otvorilo srce . U susretu sa takvom osobom,ranjeno srce polako
otapa zaleđenost, gradi povjerenje,otvara se.
Proces otvaranja je proces obnove nepovjerenja kako prema čovjeku tako i
prema Bogu. I tu je opet važna čovjekova tjelesna dimenzija kroz koju dobijemo
riječ podrške, pogled strpljivosti, zagrljaj tišine u kojoj se srce polako otvara.
Otvoreno i obnovljeno srce postaje središte religioznosti a
i duhovnosti. Srce je tada spremno za životni put u kojem je i ljubav i
patnja dio puta ali se više ne boji i ne zatvara srce jer je osnaženo i usidreno
u iskustvu ljubavi koje ga je i otvorilo. Usidreno srce postaje temelj uzemljene
duhovnosti koje se ogleda i raste u iskrenom suodnosu sa drugima.
Duhovnost je utjelovljenost Božanske ljubavi, koja je u nama, tražimo je
ponekad nam je Božja ljubav skrivena a ponekad očita .
Duhovnost je usidrenost u ljubavi za kojom čeznemo, tražimo i živimo u svojoj
tjelesnosti. Duhovnost je život iznutra, okrenutost iznutra prema vani.
Duhovnost u sebi nosi u usmjerenost na drugog, drugačijeg kojeg i kada ne
razumijem ne sudim već ljubim takav kakav jest.
Duhovnost je život iz srca koje ljubi a ne sudi, prašta i onima koji su ga
povrijedili.
Duhovnost je život u ljubavi, iz ljubavi i za ljubav.
Treba li i može li duhovnost biti utjelovljena u svakodnevnici?
Usidrena ljubav se prepoznaje u trenutku, životom u sada,a to je najteže.
Nerijetko smo zarobljeni mislima i osjećajima prošlosti, strahom i brigom
budućnosti. Život u sadašnjosti je život u prihvaćanju svega što nam se događa
u realitetu, dajući sve od sebe, prihvaćajući da smo i mi i drugi ograničeni
u svojoj ljubavi. Ljubav učimo svakodnevno u realitetu, u odnosima u kojima
jesmo, padajući i dižući se pod bremenom života .
Nerijetko se pod krinkom religioznosti i duhovnosti krije bijeg od života
vjerujući da tako rastemo. Bez ljubavi,razumijevanja i prihvaćanja drugog
koji je u tvome okruženju bez potrebe da drugog mijenjam po mjerilima
i shvaćanjima osobne religioznosti i duhovnosti.
Temelj i duhovnosti i religioznosti je Ljubav koja je strpljiva, ponekad skrivena
i manje očita, ljubav koja je skrivena našim očima ali ne i srcima.
Ljubav koja nas veže i spaja neovisno kojoj religioznosti i obliku duhovnosti
pripadamo. Uzemljena duhovnost uključuje čovjekov hod prema Bogu
počevši od životnog realiteta u kojem se uči ljubav čovjeka prema čovjeku.
Uzemljena duhovnost kreće od čovjeka koji traga za Vječnom ljubavi.
Ljubav nam se otkriva u traženju ….traženje ljubavi je put religioznosti i put
duhovnosti.
.
skalinada života 