ZANIMLJIVI TEKSTOVI

R  A   Z  A   P   E   T    A         LJ  U   B  A  V

razapeta ljubav

Ilustracija: Pixabay.com

 

Ljubav je…?

Koliko god ljudi na svijetu ima svatko bi dao svoje viđenje,

razumijevanje i definiciju  ljubavi, možda se ne bi složili oko

definicije ali bi je razumjeli i prihvatili iako se ne slaže sa mojim

viđenjem i tumačenjem.

Mnogo knjiga, pjesama, filmova su bili su i  bit će inspirirani

osjećajem ljubavi. Ljubav je temeljni ljudski osjećaj

kojeg tražimo, za kojim čeznemo,koji nam treba i koji nas motivira.

Postoje različite ljubavi; majčinska, roditeljska, bratska, prijateljska…

U svim ljubavima  u temelju je utkana ljubav prema Bogu neovisno da

li ga pronalazimo izvan sebe  ili unutar sebe.

Koja ljubav je iskrena, čista, najdublja?

Kada isključimo ljubav Boga prema čovjeku i čovjeka prema Bogu

ljubav majke prema djeteta je neusporediva, snažna, iskrena,

neponovljiva i neusporediva. Jednako važnu a i ne manje bitnu

u našim životima je prijateljska ljubav. Svi imamo iskustvo kako

istinski prijatelj postaje važnija osoba od brata ili sestre.  Pred

prijateljem otvaramo srce, darujemo mu vrijeme, povjerenje, prijatelju

otkrivamo tajne, prijatelj nas poznaje do srži, do najdubljih dubina.

Što smo spremni učiniti za istinskog prijatelja?

Ljube li  se prijatelji u prijateljstvu istom mjerom, jačinom,snagom,

spremnošću da se žrtvuju jedan za drugug?

 

Iskustvo života nam pokazuje da se često prevarimo u prijateljskom

odnosu,drugi nas uspije iznevjeriti, izdati, izmanipulirati u svom

viđenju ljubavi.

Ljubav čovječja je ograničena, ukoliko nije usidrena, utopljena u

Božjoj  ljubavi, nepotpuna je.

Kada se dogodi prava, iskrena, obostrana prijateljska ljubav treba je

definirati kao dar neba, dar kojeg treba čuvati i cijeniti.

Prijateljski odnos je prilika za obostrano učenje, međusobni rast u

ljubavi .

Biblija nas uči, Božja ljubav prema čovjeku se očituje u poslanju Sina

koji nam je dao primjer upravo prijateljske ljubavi;

“ ljubite jedni druge kao što sam Vas ja ljubio. Veće ljubavi nitko

nema od ove;da tko život svoj položi za svoje prijatelje, vi ste moji

prijatelji..“ ( Iv 15, 12-14 ). Vrhunac prijateljstva je

darivanje (žrtvovanje) života za druge, nema veće ljubavi.

Ljudska ljubav  iako je potrebna nažalost je i prevrtljiva, nepredvidiva.

Ulazak Učitelja u grad svoje smrti upravo to i pokazuje, narod koji je

prepoznao Isusa kao kralja, „ Hosana ,blagoslovljen Onaj koji dolazi u

ime Gospodnje „ (Iv12,13 ) . Ovdje se ljubav mase koja je

pozdravljala kralja koji je naviještao kraljevstvo ljubavi pokazala kao

neusidrena, prevrtljiva, povodljiva. Samo koji dan poslije masa koja je

pozdravljala, klicala, slavila dolazak  Utjelovljene Ljubavi pokazala i

drugo lice ljubavi svojstveno samo ljudima;

„Raspni ga, raspni ga“ (Iv 19,6). Ljubav koja ljubi  ne zaslužuje da

bude osuđena. Što se dogodilo u srcima ljudi da osjećaj ushićenja,

blagoslova pretvore  u mržnju i želju za smrću.

Ljudska ljubav se pretvorila u mržnju, srce koje je ljubilo je i

zamrzilo. U Pashalnoj noći se očitovala Nebeska i zemaljska ljubav.

Ljubav koja sluzi čovjeku se očitovala u  Gozba ljubavi i pokazala što

ljubav jest; ponizno  srce koje  služi učenici  nisu razumjeli;

„Zar ti meni da pereš noge“? upitao je Petar pokazujući da ne razumije

služenje u ljubavi.

Noć u kojoj su se pokazala i prokazala druga lica

ljubavi, lica koja su raskrinkala slabost ljudske ljubavi.

Pashalna noć nam pokazuje kako ljudska ljubav ima nebrojeno

lica, kako Ljubav nije ljubljena, u noći ljubavi  se dogodila  izdaja i

zataja prijateljske ljubavi. Ljubav je izmanipulirana poljupcem izdaje.

Poljubac – znak ljubavi postao je znak izdaje.

Petar koji je vjerovao da je istinski, pravi prijatelj u istoj noći

triput je zatajio prijateljstvo. Strah je bio jači od ljubavi.

Potreba da staneš uz prijatelja u nevolji, da budeš uz njega, da

posvjedočiš godine prijateljstva u strahu su slomile ljubav .

Petar je zaplakao nad sobom, nad osobnom izdajom, izdaja

prijatelja, prijateljstva ostavlja gorčinu onome koji izdaje.

Kada se u prijateljskom odnosu dogodi izdaja, zataja, prevara,

manipulacija ljubavi to dovodi do prekida odnosa, ostaje gorčina

ljudske promjenjive i prevrtljive ljubavi, odnos se nužno prekida.

Teško čovjek ima u sebi ljubavi nakon toga ostati u prijateljstvu koje

te povrijedilo, iznevjerilo.

Božanska  Ljubav ipak u konačnosti ukazuje što nam je činiti.

Sva agonija Božje ljubavi umire na križu, ljudska ljubav je pokazala

što može i što je spremna učiniti kada ne razumije, prosuđuje,

krivo očekuje. U nedostatku strpljivosti, nerazumijevanju ljubavi

osudimo ljubav. Ljudska ljubav olako odustane od ljubavi jer nije

krojena po mjerilima čovjeka. Kad ne razumijemo, osudimo.

Čovjek je svojom ljubavi osudio, razapeo Ljubav.

Razapeta ljubav nas uči što ljubav jest; „ Oprosti im Gospodine,

ne znaju što čine“(Lk 23,34). Nakon svega; izdaje,zataje,krivog

svjedočenja, osude, na križu ljubavi Isus oprašta i pokazuje što

ljubav uistinu jest.

Pred Bozjom ljubavi na križu možemo i trebamo se pokloniti  te  učiti

što ljubav jest;

LJUBAV je  razumijevanje drugog onakvog kakav jest; i slab i jak,

LjUBAV je prihvaćanje drugog bez očekivanja i potrebe da ga

mijenjam kao bi zadovoljio mjerila i potrebe moje ljubavi.

LJUBAV je kada ne razumiješ drugo ali ga ne sudiš.

LUBAV je kada drugog čekaš i učiš biti strpljiv.

LjUBAV  je kada opraštaš pogrešku drugog nebrojeno puta bez

zamjeranja.

LjUBAV je kada ne dopustiš drugome da te povrijedi jer voliš sebe.

LJUBAV je kada si bez riječi uz prijatelja u njegovoj nevolji, potrebi.

 

Ljubav je …….

 

 

OPROSTI, OTPUSTI  I KRENI DALJE

most

 

U međusobnoj ljudskoj interakciji, razmjeni riječi,  svakodnevnoj

komunikaciji, u suodnosu sa drugom osobom često nesvjesno povrijedimo jedni

druge. Povreda bilo kojeg oblika je rijetko svjesna i namjerna, gotovo uvijek

nismo svjesni koliko jednom riječju, nenamjernim činom, pokretom tijela,

snažnom emocionalnom  reakcijom povrijedimo druge.

Krivo izgovorena riječ od strane sugovornika, koja je nerijetko krivo

percipirana od  osobe slušača  koji selektivno i neprisutno sluša,dovedu do

nerazumijevanja, povrede.

Povreda donosi  gorčinu, urušava odnos koji je  nakon toga teško održiv.

Rijetko je u ljudskom djelovanju namjera da se drugog povredi iako i to nije

isključeno pogotovo kada je pojedinac u jakom negativnim emocionalnom  stanju  zbog

čega dođe do povrede, nasilja i onda se može govoriti o želji i motivu da se drugog

povrijedi i da mu se nanese zlo, povreda.

 

Tko nas uopće može povrijediti, zašto dozvoljavamo povredu, zašto  se ne

obranimo i smatramo li da se imao pravo obraniti??

Često čujem kada roditelj kaže; „Moje dijete neće prvi početi tuču, ali ako neko

drugo dijete započne obranit će se, uzvratit će udarac, grubu riječ“.

Povrijede nas najčešće i to su povrede koje nas i najviše zabole, upravo naši

najbliži; roditelji, partneri, djeca, prijatelji…..oni kojima smo otvorili,darovali

srce, vrijeme, život.. Sve povrede nisu jednake i  ne ostavljaju iste rane,niti nam

jednako vremena  treba za ozdravljenje od povreda.

Otac obitelji koji ostavlja ženu zbog izdaje, prevare ranjava cijelu obitelj;

ženu, majku svoje djece i djecu. Bol ove povrede krije mnoge osjećaje;

ljutnju, bijes, mržnju,osjećaj manje vrijednosti, odbačenost….

Osobe koje su povrijeđene  nerijetko  „ostanu „ u neodrađenoj  povredi ,

zarobljeni u prošlosti – povredi sa  jasnim stavom i uvjerenjem ;

„ Zaboravit ne mogu i neću, ali oprostit možda mogu“.

 

Uključuje li oprost zaborav ili ne, može li se oprosti i zaboravit ?

Što se događa u procesu oprosta ?

Oprost uključuje zaborav, zaborav nije nemoguć nakon oprosta.

Proces oprosta nameće pitanja; opraštam li sebi zbog sljepoće i nerealnog

viđenja drugog, zbog povrede jer nisam postavio granicu kojom bi spriječio

povredu,opraštam li drugom koji nije ispunio moja nesvjesna očekivanja.

Praštam li drugome ili sebi ?

Najteže, najdublje povrede učinjene od naših bližnjih ostavljaju rane na svim

našim razinama pa je tako potrebni i raditi na svim razinama; psihi, emocijama,

tijelu te i duhu. Bol povrede nas uči, najviše o onima koji su nas povrijedili i o

sebi samima. Prihvaćanje boli i svih emocija koja bol nosi  je početak puta

oprosta.  Jednom je zgodom  učenik upita  Učitelja mjeru oprosta, kolika je

dobra mjera oprosta prema drugom  duhu Isusova naučavanja.

„Pogriješi li tvoj brat, prekori ga, ako se obrati, oprosti mu.

Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam puta obrati govoreći;

„Žao mi je !, oprosti mu. „ (Lk17,4).

Uvjet oprosta je da drugi izgovori: „ žao mi je“. A što ako druga strana ne izusti

ključnu riječ, ako se ne dogodi svjesnost povrede.

Često nosimo jednu iluziju i očekivanje da će se bol smanjiti, povrijeđena osoba

će se bolje osjećati  ukoliko se onaj koji me povrijedi promjeni. To je iluzija

koja nas drži u lažnoj nadi kako promjena ide od drugog prema meni, izvana

prema unutra.

Promjena je jedino moguća i realna od nas samih, bol i sve što se krije u boli je

prilika da osvijestimo  osjećaje povrede  a i one koje smo

potisnuli kao djeca, te da uvidimo  kriva uvjerenja, vjerovanja koja su

jednim dijelom i dovela do povrede.

Rad na oprostu je proces koji traži; vrijeme i trud, razumijevanje i neosuđivanje

drugog, prihvaćanje svoje boli, emocija i uvjerenja koja se kriju ispod osjećaja.

U dubini povrede je skrivena ljubav koja je temelj oprosta,nedostatak ljubavi

doveo  je do povrede ali ljubav u nama je preduvjet oprosta ,osobne  promjene.

U radu na svojoj povrijeđenosti osjetit ćemo mnoge negativne emocije kojih se

ne treba bojati jer su dio nas, posebno nakon povrede. Bitno je osvijestiti

kako svaka naša emocija pa i negativna treba vrijeme da se proživi, otpusti i

dovede do mira unutar nas . Proživljavanje emocionalne boli

dovodi  do ozdravljenja od povrede što u konačnosti znači i oprost drugoj osobi.

Kada oprostim drugom njegovu povredu, ma koliko god bila teška i bolna

osoba je spremna otpustit zarobljenu prošlost pa i zaborav.

Oprost znači da sam slobodan od zamjeranja, krivih očekivanja, od svojih

negativnih emocija povrede i u konačnosti od potrebe da ne zaboravim.

Oprost znači da mogu slobodno krenuti dalje  bez prtljage prošlosti.

Prihvati, proživi, otpusti  povredu  pa oprosti i kreni dalje.

 

 

 

U  KRILU LJUBAVI

 

majka
Ponekad nam je potrebna podrska kako bi se odmorili od zivota. Kad ti se posloze mnoge situacije koje te umore, predugo traju i ucini ti se da je breme zivota pretesko potrebna ti je rijec utjehe, zagrljaj, dodir osobe koja ce bez rijeci u tisini razumijevanja biti podrska barem nakratko kaki bi prikupio rasutu snagu i krenuo dalje.
Kad ti nebo daruje nekog tko te zagrli jer osjeti tvoju tezinu koja se stisla u grudima i ne moze van,a iznutra gusi i zeli u kriku boli da se oslobodi.
Kad se prepadnes svoje boli jer boli do boli preostaje ti prepustanje i otpustanje u zagrljaju nekog tko osjeti bol tvoje boli.
Takva osoba je dar neba, dar na kojem trebas i moras zahvaliti jer srce koje osjeti drugo srce u ljubavi, razumijevanju i bez puno rijeci u svojoj prisutnosti oslobadja te bremena koje te umorilo. Zagrljaj utjehe donosi spokoj, u zagrljaju osjetis olaksanje.
U zakonu slucajnosti koji ne postoji sve je odredeno zakonom ljubavi u vremenu kada se pred tebe prostre osoba u kojoj se ozrcali breme proslosti koje te umorilo.
Donese ti dasak tvoje proslosti za koju si mislio da je zaborav ucinio svoje i da je vrijeme izliječilo rane.
Breme zivota ti poslozi nove terete za koje ti se cini da nemas snage.
I osjetis da onaj drugi pored tebe te voli u tvojoj boli.
I u zagrljaju ljubavi i prihvacanja pronadjes snagu da poneses breme nakon sto se odmoris i krenes dalje .
Nekad nam je potrebno i dovoljan je pogled razumijevanja, zagrljaj utjehe bez rijeci u tisini zagrljaja .
Tiho, njezno, bez rijeci poneses opet breme koje te umorilo i skoro slomilo.

 

20181226_091536

   Z  A  L  E  Đ  E  N O     S   R  C  E 

 

Svi znamo i vjerujemo kako je srce središte našega života,

na svim razinama postojanja; emocionalnoj, psihološkoj, tjelesnoj i

duhovnoj. Često čujemo da neki stariji ljudi gotovo u nekoliko dana dožive smrt,

nakon gubitka svog životnog suputnika, muža ili žene.

Srce od tuge prestane kucati, tuga ga preplavi i slomi i ono fizički

prestane kucati.  Fizičko srce  se slomilo pod jarmom tuge.

Srce je središte i naše duhovnosti, nalazimo u Bibliji Isusov odgovor u

raspravi o tome koja je najvažnija  zapovijed.

Najvažnija zapovijed jest;  „Ljubi Gospodina Boga svojega iz sveg

srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom i svim

umom svojim.; i svog bližnjega kao sebe samoga“ (Lk 10,27).

Srce koje ljubi i kojem je uzvraćena ljubav kuca punom snagom,

srce koje voli može sve što poželi, otvoreno je za život u punini i svim

izazovima koje život donese.

Otvoreno srce je otvoreno za drugog, čuje vidi i uviđa drugog pored

sebe u ljubavi, razumijevanju i potrebi.

Susret dva otvorena srca donose radost susreta, podrške , neosuđivanja

i razumijevanja u duhu ljubavi.

Ali, nije uvijek srce ljudsko otvoreno. Nekad se srce zatvori i i zaledi.

Što je to što ledi srce, što ga zatvara ?

Kada i kako se srce zatvori i zaledi, može li se odlediti i kako?

Srce koje je povrijeđeno se polako zatvara, ledi se iznutra.

Nažalost prvi koji nas povrijede su i oni za koje mislimo da nas

bezuvjetno ljube  a to su naši roditelji.

Dijete koje voli svoje roditelje čezne za bezuvjetnom i

neograničenom ljubavi svojih roditelja. Kada ne dobije ljubav roditelj

počima zatvarati i lediti srce.

Dijete bezuvjetno daruje povjerenje svojim roditeljima.

Bazični ljudski osjećaj je povjerenje .Na povjerenju se temelje svi

međuljudski odnosi; odnos roditelja i djeteta,odnos muža i žene,

odnos prijatelja, poslovnih ljudi, u konačnosti  odnos čovjeka prema

Bogu prožet je povjerenjem.

Darovano povjerenje kada se iznevjeri odnos se urušava.

Kada dobijemo prva iskustva da naši roditelji nisu savršeni i da nas ne

vole bezuvjetno krene proces zatvaranja srca.

Dijete počima polako zatvarati srce jer je povjerenje iznevjereno.

Proces zatvaranja srca traje, kroz život. Nažalost realitet nam donese

ljude i situacije koje nam dodatno zatvore srce. Zbog mnogih povreda

posebno trauma srce se zatvori, zaledi, rani i slomi. Zatvoreno srce

pati u svojoj zaleđenosti. Srce koje je ljubilo  pati.

Slomljeno, ranjeno srce zatvara se životu, nepovjerenje u život raste i

donosi razočarenje, odbačenost, otuđenost. Srce samo sebe zarobi.

Kako se otvara srce?

Kljuc koji je doveo do zatvaranja je ključ i koji obnavlja i otvara vrata

srca.

Narušeno povjerenje se treba obnoviti, nerijetko kroz neke druge

odnose. Urušeno povjerenje treba izgraditi, obnoviti.

Razni su načini kako se srce  otvara i obnavlja;

duhovnost , molitva, riječ Božja, sakramentalni život te  razni oblici

terapija mogu obnoviti narušeno povjerenje.

Vjerujem da svatko mora za sebe pronaći ključ koji otvara  vrata

našeg srca.

Darivanje ranjenog srca i obnova izigranog povjerenja je preduvjet da

se  srce počne otvarati , polako u procesu izgradnje povjerenja.

Odnos u kojem će pred srcem koje čezne biti srce koje ljubi

bez osude, predrasude, očekivanja, srce koje razumije ranjivost i strah.

Strah da se srce ponovno ne povrijedi će biti temeljna emocija

koja će možda i biti zapreka stvaranju  povjerenja   i otvaranju srca.

Strah krije mnoge osjećaje koji su zaledili srce; ljutnju  bijes,

mržnju.,odbačenost, neprihvaćenost, ogorčenost…..svi oni su zaledili i

zatvorili srce.

Srce iznutra čezne da se otvori, u nedostatku ljubavi se zatvorilo.

Samo ljubav može izliječiti srce slomljeno i ranjeno.

Ljubav Božja liječi srce slomljeno,

ljubav čovjeka koji nas ljubi i prihvaća u ranjivosti srca liječi srce

slomljeno.

Vjerujem da i  razni oblici terapeutskog rada donose upravo to;

obnavljaju izdano povjerenje koje se i dogodilo u nedostatku iskrenog

ljudskog odnosa. Čovjek čovjeku pomaže da srce obnovi i otvori

kako bi ponovno živjelo u punini i radosti života u odnosu na Boga i

čovjeka.

 

 

 

 

 

20190123_111041

SRAM  GRIJEHA

Na početku Biblije nalazimo izvještaj o stvaranju svijeta i čovjeka, izvještaj nam donosi kako je Bog stvarao svijet i u konačnosti stvorio čovjeka. Čovjek je kruna Božjeg stvaranja, stvoren na sliku Božju. U čovjeka je utkana slika njegovog autora,  a u njoj se krije utjelovljena čežnja da se ponovno susretne sa svojim Stvoriteljem.

” Načinimo čovjeka sebi slična, na sliku Božju ” (usp.Post 1,26-28). Čarolija Božje ljubavi prisutna je u svakome od nas, svatko nosi čežnju za tvorcem svoga života. U čežnji nam je utkana i želja da nismo sami, da se ogledamo i ostvarimo zajedništvo sa drugim.

Privilegija zajedništva sa svojim Stvoriteljem se očituje u blizini, prisutnosti ljubavi, harmoniji između Boga i čovjeka. Čovjeku je darovana prilika da se okupa i uživa u ljubavi koja ga je i stvorila. Ali , bezuvjetna ljubav daje jedan uvjet čovjeku.

Uzivanje u Bozjoj prisutnosti zahtjeva poštivanje zakonitosti ljubavi, dan je čovjeku uvjet….”ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo…..ako budeš jeo…..umrjet ćeš “(usp. Post 2,17).  Znači li to da Bog ne želi da spoznajemo ? Ne, čovjek je biće koje spoznaje i uči. U čovjeku se pojavila čežnja za moći, nadmoći, samovolja koja nije usklađena sa ljubavi. U zakonu ljubavi nema mjesta za moći i nadmoći. Red ljubavi je narušen.

Što se događa? Čovjek sebe postavlja za mjerilom stvari ne poštujući red ljubavi.

Što mu je donijela želja za moći, čovjek je htio biti Bog ? Čovjek je u svom neposluhu postavio sebe kao mjerilo, kriterij što mu je donijelo spoznju koju do tada nije imao.

Tada se čovjeku se javlja sram i strah…..” pobojah se jer sam gol, pa se sakrih” (usp.Post 3 ,10). Zašto strah i sram ? Strah je snažna emocija koja nam pomaže i odmaže. Pretjerani strah nas blokira dok impuls straha nam pomaže da se obranimo kada smo  u realnoj opasnosti. Sram je emocija u kojoj se ne prihvaćamo koa bića koja su slaba, ranjena koja uče kroz pogršku i iskustvo pogreške. Neugodno nam je osjetiti strah, bojimo se onoga što se krije ispod srama. Strah kod Adama krije sram. Strah jer sam gol, ogoljen.

Ogoliti se znači uvidjeti i vidjeti sebe sa svojom nutrinom koja krije slabosti koje teško prihvaćamo, kojih se stidimo. Strah i sram se vezuje uz nedostatak ljubavi, nepovjerenja da smo voljeni i kada smo slabi, kada griješimo iz osobne slabosti. Negirajuči sebe, svoj strah i sram optužujemo druge za svoje slabosti. Adam ne želi preuzeti odgovornost za svoju pogrešku zbog čega optužuje Evu z svoj neposluh, ona isti princim usvja i okrivljuje zmiju. Sram je jer se bojimo priznati, da pogriješio sam.Biramo put okrivljavanja drugih za naše slabosti i propuste ne želeći vidjeti sebe u istini i slabosti. Odbacujemo istinu, sebe zbog straha da ne bi bili odbačeni. Biramo odbacivanje sebe samih a to činimo iz straha da nas drugi ne odbace. Oslobođenje od straha i srama je priznanje; slab sam, ranjiv, nosim u sebi dio kojeg se sramim, kojeg ne volim. U ljubavi i istini pred sobom te prihvačanju sebe sa svim dijelovima sram i strah se topi. Otvorenost za Bozju ljubav u kojoj se možemo ogledati i priznati uistinu smo; maleni, ranjivi, slabi, prestrašeni, sramežljivi  ali uvijek LJUBLJENI.

 

 

 

 

 

 

MASKEMBAL ŽIVOTA

FB_IMG_1524054593169

Svatko od nas nosi u sebi neke dijelove sebe koje želi prekriti, koje ne želi prikazati drugima. Taj dio sebe je dio kojeg se nerijetko sramimo, dio koji nismo ni sami prihvatili, integrirali u svoju osobnost. Bojimo se istine o sebi samima jer smo vrlo rano, u prvim godinama života dobijali poruke kako upravo ti djelovi ne smiju biti uočeni, trebamo ih prekriti. Prekrivanjem dijelova sebe u kojma se krije i istina o nama samima je stvaranje lažnog dijela sebe ili maske. Maska je uloga koju igramo u maskembalu života, lažni dio nas koji krije istinu o nama. Istina naša je da smo ranjivi,slabi, griješimo živeći život. Maska koju smo rano navukli krije mnoge tajne koje se sami bojimo otkriti. Zanimljivo je da nam je lakše živjeti laž nego istinu života. Istina oslobađa, istina o nama, o drugima. Istina se krije ispod maske. Maskembal života nam donese situacije u kojima osjetimo da želimo zivjeti puninu života u izobilju kojeg svatko želi i zaslužuje. Kada se umorimo maskemabala života kreće skidanje maske kroz bol gubitka vlastite iluzije uloge koju smo igrali. Ogoljena istina može donijeti privremene želju da ponovno navućemo masku jer se bojimo iskoračiti u istinu života. Kada skinemo masku trebamo upoznati i prihvatiti dio nas koji nam se otkriva te ga integrirati u novi život, dati mu mjesta u našem životu. Svima nama se dogodi da nam maskembal života ne donose ispunjen, miran život zbog čega se javi kriza koja nas i potiće na skidanje maske i upoznavanje sebe u istini. Samo istina oslobađa, samo istina donosi ispunjen, radostan život u kojem nema maski u kojem mogu i smijem biti ranjiv, slab, potreban blizine i podrške druge osobe. U istini sebe, svog života mogu i smijem biti ono što jesam; nesavršen i svršen, dobar i loš, voljen i nevoljen, ispunjen i neispunjen, radostan i žalostan, u ljubavi i boli….

LJUBAV SE RAĐA

Trenutak rodenja se nitko od nas ne sjeca.

Da li smo u zivot docekani u ljubavi i prihvacanju ili smo bili neprihvaceni i odbaceni nosimo u sebi. Vazan trenutak naseg zivota jest utjelovljenje u realitetu zivota.

Kako su nas nasi roditelji prihvatilu u tim prvim trenucima utjece na mnoge stvari u nasem kasnijem zivotu.

Ne pamtimo  rodjenje ali se sjecamo osjecaja rodjenja.

Nosimo ga pohranjeno u dubljim razinama, ono utjece na mnoge nase dogadjaje, odnose i na odnos prema sebi samom.

U neprihvacenosti od drugih krije se odbacenost koja je iskreirala ljude i dogadjaje koji potaknu duboko pohranjenu ranu odbacenosti.

Buduci se ne sjecamo ali osjecamo ne vidimo povezanost sadasnjosti i proslosti.

Duboko pohranjena proslost kreira sadasnji realitet.

Kada se dogodi odbacenost u sadasnjosti iz bilo kojeg razloga mozemo je prihvatiti, prozivjeti i promjeniti osjecaj u prihvacanje i ljubav.

Na dlanove smo urezani.

Dlanove bezuvjetne ljubavi koja nas ljubi i prihvaca .

beautiful-dawn-dusk-1717292 (1)

GENI GENI KAMENI

Vazno nam je da znamo nase porijeklo. Odakle smo, tko su nasi pretci, kakvi su bili, kako su zivjeli kakve su im bile navike i sklonosti.

Obitelj se kroz generacije proteze u lanac ljudi koji utjecu jedan na drugog.

Mozda i nismo svjesni u kolikoj mjeri bastinimo proslost svojih predaka u svom osobnom realitetu. Ako su nam predci u svome nasljedju ostavili mnoge dobrobiti prihvacamo i ne osudjujemo. Medjutim ako nas realitet ne donosi realnost koja nam je ugodna posebno kada se pocnemo pitati sto mogu uciniti kako bi svoj zivot ucinio/ la drugacijim. Ako zelimo ostati u sjeni proslih obiteljskih generacija onda nam se moze olako dogoditi da budemo zrtva vlastitog obiteljskog sustava i nasljedja prethodnih generacija. Svatko od nas je posebna karika u obitelji koja ima ogromne mogucnosti da napravi napredak u odnosu na prethodne generacije.

Kako?

Radom na sebi mogu posvijestit obiteljsko nasljedje koje ce mi biti motiv da budem ono sto jesam; neponovljiva i jedinstvena karika u svom obiteljskom lancu koja ce se istrgnuti iz nasljedja prethodnih karika bez osude i ogorcenosti s bezbroj mogucnosti u kreiranju vlastitog zivota .

Geni geni ipak nisu kameni, promjenjivi su.

Nismo odredjeni da budemo ukamenjeni vec smo odredjeni da budemo promjenjivi i tako otvaramo drugaciju mogucnost novim karikama u obiteljskom nasljedju.

geni kameni