skalinada života

U svakome od nas kriju se dijelovi nas kojih se ponekad bojimo,krijemo ih. Dijelovi nas koji nas motiviraju da radimo na sebi. Rad na sebi je susret sa sobom, u sebi, Susrećemo se s onim bolnim, davnim, potisnutim dijelovima sebe koji su nas obilježili kada su nam se događale određene životne situacije. Situacije koje su nam bile teške. Prvo promislimo na traumu najprije, nije nužno trauma težak događaj koji je naš život obilježio, već svaki događaj koji je bio prevelik za nas utrenutku kada se događao je stvarao sjenu. Sjena nosi bolne, neproživljene, potisnute osjećaje i mnoga kriva uvjerenja. Sjena nas prati, ne da nam disati, guši nas. A mi se borimo protiv sjene i trošimo jako puno životne energije da nam sjena bude što dalja, trudimo se potisnuti je još dublje. Bojimo se sjene, čini nam se velika i moćna .Ne vjerujemo da posjedujemo resurese kako bi se susreli s tim dijelovima nas. Bježimo od sjene, izbjegavamo sjenu i stvaramo mnoge scenarije kako se ne bi susreli sa sjenom.

Sjena nosi bolne osjećaje; tugu, strah, bijes, ljutnju, osjećaj tu ne pripadam, osjećaj tu mi nije ugodno, nisam dovoljno dobra, osjećaj ne zaslužujem ljubav. Sjena prekriva mnoga kriva uvjerenja; nisam ja dobro dijete (osoba), trebam se popraviti (ispraviti) jer jedino ako se popravim mogu dobiti i zaslužiti ljubav. (prvo naših roditelja pa kasnije i svih drugih).

Sjena nosi tamu boli koja boli više od same boli. Krivo. Bol ne boli, da nije ugodna ali obrana od boli boli više od boli. Kada doživimo i proživimo sve osjećaje sjene dolazimo do sebe u sebi, do mira, radosti, ljubavi, sreće, zahvalnosti.

Ne treba se bojati svojih osjećaja, treba ih proživjeti, utonuti u sjenu. Pronaći u svojoj sjeni(tami) svjetlo, snagu. Kada proživimo svoje osjećaje i otpustimo svoja kriva i nepotrebna uvjerenja sjena postaje dio nas kojeg integriramo i od kojeg više ne bježimo.

U ljubavi, podršci iz tame prošlosti u svjetlo sadašnjosti.

Proces koji zahtjeva ljubav prema sebi, nježnost i strpljivost.

RANJENO DIJETE U svom životu sam prolazila mnoge neugodne trenutke, traume koje su me obilježile. Posljedice trauma, ožiljke sam nosila duboko pohranjeno u sebi, nosim ih i iscjeljujem još uvijek. Često izgovorena rečenica od drugih koji su me pokušali podržati u tim trenucima je bila; „Vrijeme liječi rane“. Koja zabluda i neistina. Vrijeme koje prolazi ne donosi olakšanje jer se rana usidrila, zakopala, prekrila učinila sam je manje živom. Usidrena rana se pohranila u psihi, tijelu a usudim se reći i u duhu. Kada je bol traume, gubitka bila prejaka prelila se na tijelo, tijelo je pohranilo bol. U prolasku vremena koje je trebalo donijeti olakšanje a nije otkrila sam da u meni još uvijek diše dijete koje se guši u svojoj boli, dijete koje tuguje jer je izgubilo majku, kasnije i oca, dijete koje bijesni jer je ostavljeno, dijete koje se boji boli koja će ga slomiti. Godinama sam prekrivala svoje dijete, sebe u sebi, zanemarivala njegove potrebe jer sam udovoljavala potrebama drugih. Povjerovala sam kao dijete odraslima misleći da znaju, vjerujući kako govore istinu. Kasnije sam otkrila da njihova istina nije i ne mora biti moja istina, ja tražim svoju. Ranjeno dijete je unutra čekalo priliku da ga osjetim , ugledam , prihvatim i zavolim .Sjećam se kada sam prvi put, čula pojam „ranjeno dijete“ bio mi je čudan, nejasan, neprihvatljiv, stran i dalek pa kako i ne bi kada sam ga negirala, zatrpavala i odbacivala. Ranjeno dijete me čekalo, pamtim osjećaj kada sam otkrila sebe u sebi, kada sam dotakla bol koja ne lomi nego liječi i otpušta, donosi radost jer u sebi i bol krije radost. U ljubavi i razumijevanju sam dopustila ranjenom djetetu da se otkrije, polako uz dozu straha da ne bude ponovno odbačeno i zatrpano. Ponekad me dijete u meni ljuti, ponekad me veseli, ponekad s njim plačem ponekad se s njim igram, prošetam ulicama grada i kvarata u kojem je raslo .Ono što me ranjeno dijete naučilo da učim otkrivati dijelove sebe koji su zatrpani, da ih prihvaćam u ljubavi, da ih poštujem. Ljubav prema ranama nije sebičnost, ljubav prema odbačenim dijelovima sebe nije sebičnost . Ljubav prema sebi , ranjenim dijelovima sebe je korijen ljubavi prema drugome. U mjeri prihvaćenja i razumijevanja ranjenog dijela sebe razumjeti ćemo i druge osobe. Razumjet ćemo njihove rane, njihovo ranjeno dijete bez da sudimo i sebi i njima. Zavoljeti ćemo sebe u njima, njih u sebi jer nas ranjivost čini istim; iste su nam potrebe, Iste želje i snovi. Otkrivanje svojih zaboravljenih dijelova je ljubav koja nas oslobađa bremena prošlosti i otvara mogućnost života u prihvaćanju sebe i drugih.

jadranka.soco@gmail.com