TKO SAM JA?

Zovem se Jadranka Soco.

Rodjena sam u Splitu gdje radim i zivim.Oduvijek me zanimalo spojiti naizgled nespojivo. U svojoj edukaciji sam spajala psihu,tijelo i duh.

Zavrsila sam studij Teologije .Radim u skoli preko 20.-ak godina. Uzivaj u poticajima koje dobivam u radu sa djecom.Ucim od njih,oni su mi najbolji ucitelj.Kako bi odgovorila na izazove rada sa djecom Zavrsila sam i Psihologiju a trenutno sam u edukaciji za terapeuta, terapeutske skole koja se bavi ranim traumama a koristi rad sa tijelom.

U radu se susrećem da roditeljima koji nerijetko imaju odredjene poteskoce u odgoju djece. Ono sto primjećujem je da se premalo vaznosti daje emocijama koje su ključne u odgoju i općenito u zivotnom uspjehu.Poteskoce koje roditelji u odgoju dozivljavaju nerijetko izazivaju osjecaje straha,bijesa, bespomoćni….

Neugodni osjecaji su dio odgoja, potrebno ih je prihvatiti,utjeloviti i onda iz prozivljenog iskustva djelovati.U svom radu želim biti podrska roditeljima,djeci kada “zapnu” na svom zivotnome putu.

Zelim biti podrska onima koji imaju hrabrosti susresti se sa sobom u neugodnom iskustvu i neugodnim osjecaji ma.

Podrska onima koji zele biti odgovorni roditelji koji ce odgajati slobodno i sretno dijete spremno za zivotne izazove.

Kroz sustav individualnog pristupa,grupnog rada,radionica i predavanja obradujem sljedeće teme;

  • odnosi i komunikacija u obitelji
  • uloga unutar obiteljskog sustava
  • emocije u odnosu
  • postavljanje granica djetetu
  • traume koje tijelo pamtiti
  • kako zivjeti neopterećen proslim iskustvima…..
  • promjena je moguca

Promjena je proces u kojem nam je potrebna podrska.

Promjena je rast j kojem se mijenjamo .

PUT PROMJENE I PUT RASTA JE MOJ IZAZOV.

PUT PODRSKE JE PUT LjUBAVI.

TO JE MOJ IZAZOV…

MOJA MISIJA.

RANJENO DIJETE

RANJENO DIJETE U svom životu sam prolazila mnoge neugodne trenutke, traume koje su me obilježile. Posljedice trauma, ožiljke sam nosila duboko pohranjeno u sebi, nosim ih i iscjeljujem još uvijek. Često izgovorena rečenica od drugih koji su me pokušali podržati u tim trenucima je bila; „Vrijeme liječi rane“. Koja zabluda i neistina. Vrijeme koje prolazi ne donosi olakšanje jer se rana usidrila, zakopala, prekrila učinila sam je manje živom. Usidrena rana se pohranila u psihi, tijelu a usudim se reći i u duhu. Kada je bol traume, gubitka bila prejaka prelila se na tijelo, tijelo je pohranilo bol. U prolasku vremena koje je trebalo donijeti olakšanje a nije otkrila sam da u meni još uvijek diše dijete koje se guši u svojoj boli, dijete koje tuguje jer je izgubilo majku, kasnije i oca, dijete koje bijesni jer je ostavljeno, dijete koje se boji boli koja će ga slomiti. Godinama sam prekrivala svoje dijete, sebe u sebi, zanemarivala njegove potrebe jer sam udovoljavala potrebama drugih. Povjerovala sam kao dijete odraslima misleći da znaju, vjerujući kako govore istinu. Kasnije sam otkrila da njihova istina nije i ne mora biti moja istina, ja tražim svoju. Ranjeno dijete je unutra čekalo priliku da ga osjetim , ugledam , prihvatim i zavolim .Sjećam se kada sam prvi put, čula pojam „ranjeno dijete“ bio mi je čudan, nejasan, neprihvatljiv, stran i dalek pa kako i ne bi kada sam ga negirala, zatrpavala i odbacivala. Ranjeno dijete me čekalo, pamtim osjećaj kada sam otkrila sebe u sebi, kada sam dotakla bol koja ne lomi nego liječi i otpušta, donosi radost jer u sebi i bol krije radost. U ljubavi i razumijevanju sam dopustila ranjenom djetetu da se otkrije, polako uz dozu straha da ne bude ponovno odbačeno i zatrpano. Ponekad me dijete u meni ljuti, ponekad me veseli, ponekad s njim plačem ponekad se s njim igram, prošetam ulicama grada i kvarata u kojem je raslo .Ono što me ranjeno dijete naučilo da učim otkrivati dijelove sebe koji su zatrpani, da ih prihvaćam u ljubavi, da ih poštujem. Ljubav prema ranama nije sebičnost, ljubav prema odbačenim dijelovima sebe nije sebičnost . Ljubav prema sebi , ranjenim dijelovima sebe je korijen ljubavi prema drugome. U mjeri prihvaćenja i razumijevanja ranjenog dijela sebe razumjeti ćemo i druge osobe. Razumjet ćemo njihove rane, njihovo ranjeno dijete bez da sudimo i sebi i njima. Zavoljeti ćemo sebe u njima, njih u sebi jer nas ranjivost čini istim; iste su nam potrebe, Iste želje i snovi. Otkrivanje svojih zaboravljenih dijelova je ljubav koja nas oslobađa bremena prošlosti i otvara mogućnost života u prihvaćanju sebe i drugih.

ZAGRLJAJ DALJINE

 Živimo jedno kaotično vrijeme, vrijeme brzih i često neprovjerenih informacija koje osim što bi nas trebale informirati u nama izazivaju i određene osjećaje i emocionalna stanja. Neprekidno slušanje negativnih informacija utječe na našu na psihu, tijelo, emocije, ostavljaju traga na naše cjelokupno biće. Informacije koje primamo utječu na nas. Kao ljudska vrsta razmjenjujemo informacije na različite načine i razine. Najuočljivija ali i najmanje zastupljena je verbalna komunikacija, iako najviše koristimo riječi na nas više i snažnije utječe neverbalna komunikacija. Komunikacija riječima je dio cjelokupne ljudske komunikacije, a neverbalni način komuniciranja koji je nesvjestan ali je zastupljen u većem omjeru, čak 70% komunikacije je nesvjesna neverbalna komunikacija; komunikacija dodirom, kontakt očima, pogledom, osmijehom, položajem tijela, zagrljajem…. U komunikaciji izgovaramo riječi ne misleći o snazi i moći izgovorenih riječi, oštrini riječi te o tome kako izgovorena riječ može izmamiti osmijeh na lice sugovornika ali i izazvati najmanje očekivanu reakciju kao što je ljutnja, tuga bijes ili neku drugu negativnu emociju i neočekivanu reakciju. Komunikacijom utječemo jedni na druge, unutar komunikacije događa se izmjene riječi , osjećaja, emocionalnih stanja, …. Poseban oblik neverbalna komunikacije je ljudski zagrljaj. VAŽNOST ZAGRLJAJA Zagrljaj kao oblik komunikacije koriste svi, ljudi različitih dobi, spolova , u različitim životnim situacijama kada želimo podijeliti svoja emocionalna stanja. Ljudi se grle kada su radosni , tužni, uznemireni, euforični, usamljeni, kada imaju potrebu podrške….. Prvi zagrljaj kojeg svi pamtimo i za kojim čeznemo ako ga nije bilo dovoljno je je zagrljaj majke. Majčin zagrljaj je drugačiji od svih. Neupitno je koliko u prvim danima, mjesecima života osim majčinog glasa, dodira , otvorenosti srca od velike važnosti za razvoj djeteta je nježni topli zagrljaj majke. U krilu majčinog zagrljaj dijete osjeća toplinu majke, upija dobrodošlicu u svoj realitet, stvara bazični osjećaj sigurnosti kojeg kasnije ponese u svoj život. Djeca koja su u prvim životnima danima osjetila dobrodošlicu i podržanost svojih roditelja a posebno majke i koja su osjetila brižnost, ljubav i brigu imaju bazično iskustvo koje ima snažan utjecaj na kasnije faze razvoja u kojim se smanjuje mogućnost razvijanja određenih psihosomatskih stanja koja nastaju u nedostatku kontakta sa majkom i premalo vremena provedenog u krilu i zagrljaju majke. U nedostatku bazičnog odnosa sa majkom kasnije kod odraslih osoba nerijetko se javljaju simptomi straha, panike, anksioznosti koji se ne povezuju sa vremenom nastanka nego se uzrok traži unutar vremena kada se manifestiraju. Tijelo ne laže, dugo je sposobno nositi pohranjenu bol, nedostatak ljubavi. Kada tijelu bude previše, kada se prepune ili uruše kapaciteti koji drže bol tijelo reagira strahom, panikom, anksioznošću. I tada se događa nepovezanost vremena kada je bol nastala i kada se bol manifestirala, vakum vremena je doveo do toga da se uzrok i posljedica ne povezuju. Tijelo koje pamti i nosi bol ,reagira na vanjsku situaciju koja potisnutu bol prošlosti iznese u sadašnji realitet, najčešće u stresu. Dijete kako sazrijeva polako se ispušta iz zagrljaj majke u zagrljaj života, avantura istraživanja realiteta, života, sebe je počela. Dijete u svom realitetu kroz istraživanje raste, stara svoje kapacitete potrebne za život i uvijek ima mogućnost povratka u krilo majke ako se ukaže potreba za tim, u krilu majke je dobrodošlo uvijek. I kao odrasli ljudi imamo potrebu zagrljaja ne samo majčinog, nego toplog ljudskog zagrljaja u kojem osjećamo prisutnost druge osobe neovisno o prilici i potrebi. Svi imamo iskustvo ne samo kao djeca nego i odrasli ljudi da nam je nekad zagrljaj bez riječi donio olakšanje, u zagrljaju voljene osobe sve ne smisleno dobiva smisao, usidrimo se u toplom zagrljaju,uđemo u smiraj i pronađemo mir. U zagrljaju majke dijete najslađe zaspi, u zagrljaju voljene osobe lakše oprostimo, u zagrljaju podijelimo uspjeh i radost, neuspjeh i bol. TERAPIJA ZAGRLJAJA Zagrljaj utječe na nas na dubokim razinama. Mnoga istraživanja danas pokazuju da zagrljaj ima duboki utjecaj na čovjeka, mnoge su dobrobiti zagrljaja pa tako možemo govoriti o terapiji zagrljaja. Bolesnici raznih oboljenja u kontaktu , zagrljaju sa voljenim osobama se bolje iscjeljuju i lakše podnose svoje terapijske tretmane. U kontaktu, dodiru sa voljenom osobom tijelo otpušta određene hormone, mišići tijela se opuštaju i tako propuštaju nagomilani stres. Terapija zagrljaja pokazuje iznimne rezultate kao pomoćni alat u liječenju depresije, anksioznosti, straha, tjeskobe. U istraživanju terapije zagrljaja se pokazalo da se u zagrljaju razina hormona oksitocina kojeg se naziva i „hormon ljubavi, bliskosti , vezivanja“ povećava što utječe i na neke druge promjene u tijelu što dovodi posljedično do promjena krvnog tlaka, promjene otkucaja srca, poboljšanja općeg stanja tijela. Istraživanja također pokazuju da se u zagrljaju zbog opuštanja mišića i smanjuju bolna stanja u tijelu,tenzije u tijelu, srčani ritam se mijenja krvni tlak se normalizira , jača se imuno sistem, hormon kortizola-strresa se smanjuje. Zagrljaj pridonosi stvaranju povjerenja, pri čemu se otvara prostor i za komunikaciju u kojoj raste prostor za podršku i sigurnost. Zagrljaj utječe na ravnotežu našeg nervnog sistema, kada smo u kontaktu , dodiru sa drugom osobom naša koža postaje mekša, provodljivija što utječe na stvaranje ravnoteže u našem nervnom sistemu. U zagrljaju doživljavamo ugodne osjećaje; ljubavi, razumijevanja,pažnje, podrške ,sigurnosti, prisutnosti. Mnoge su dobrobiti zagrljaja. ZAGRLJAJ DALJINE Nažalost kaotično vrijeme nas uči upravo suprotno da zagrljaj donosi rizik. Potreba distance i distanciranja donosi novi način ponašanja u kojem nas uče kako nužan i potreban ljudski zagrljaj postaje problematičan. U zagrljaju daljine prevladava izbjegavanje susreta koji liječi i podržava. U zagrljaju daljine osjećaj sigurnost ne postoji, postoji čežnja ispunjena strahom , usamljenost u kojoj želimo kontakt, blizinu voljenje osobe. Zagrljaj daljine ne grli, ne donosi toplinu nego hladnoću i samoću srce koje se stiska i plače u tijelu prekrivajući bol i nesigurnost. Zagrljaj divljine ne spaja nego razdvaja, odvaja nas od drugih ali i od sebe. U zagrljaju daljine riječi se ne čuju,gube toplinu, smisao i podršku. U zagrljaju divljine rađa se praznina, otuđenost, usamljenost, nečovječnost, besmisao…… U zagrljaju daljine blizina je daljina, snaga je slabost, smiraj se ne događa. U zagrljaju daljine iznutra umiremo polako, bez riječi podrške, razumijevanja, topline . Život u kojem nema kontakta, topline, ljubavi , razumijevanja je sumoran i težak. Grlite se, često,što češće. Nikada dovoljno i previše. Živite u zagrljaju života , uzivajte u zagrlaju voljenje osobe.