RANJENO DIJETE

RANJENO DIJETE U svom životu sam prolazila mnoge neugodne trenutke, traume koje su me obilježile. Posljedice trauma, ožiljke sam nosila duboko pohranjeno u sebi, nosim ih i iscjeljujem još uvijek. Često izgovorena rečenica od drugih koji su me pokušali podržati u tim trenucima je bila; „Vrijeme liječi rane“. Koja zabluda i neistina. Vrijeme koje prolazi ne donosi olakšanje jer se rana usidrila, zakopala, prekrila učinila sam je manje živom. Usidrena rana se pohranila u psihi, tijelu a usudim se reći i u duhu. Kada je bol traume, gubitka bila prejaka prelila se na tijelo, tijelo je pohranilo bol. U prolasku vremena koje je trebalo donijeti olakšanje a nije otkrila sam da u meni još uvijek diše dijete koje se guši u svojoj boli, dijete koje tuguje jer je izgubilo majku, kasnije i oca, dijete koje bijesni jer je ostavljeno, dijete koje se boji boli koja će ga slomiti. Godinama sam prekrivala svoje dijete, sebe u sebi, zanemarivala njegove potrebe jer sam udovoljavala potrebama drugih. Povjerovala sam kao dijete odraslima misleći da znaju, vjerujući kako govore istinu. Kasnije sam otkrila da njihova istina nije i ne mora biti moja istina, ja tražim svoju. Ranjeno dijete je unutra čekalo priliku da ga osjetim , ugledam , prihvatim i zavolim .Sjećam se kada sam prvi put, čula pojam „ranjeno dijete“ bio mi je čudan, nejasan, neprihvatljiv, stran i dalek pa kako i ne bi kada sam ga negirala, zatrpavala i odbacivala. Ranjeno dijete me čekalo, pamtim osjećaj kada sam otkrila sebe u sebi, kada sam dotakla bol koja ne lomi nego liječi i otpušta, donosi radost jer u sebi i bol krije radost. U ljubavi i razumijevanju sam dopustila ranjenom djetetu da se otkrije, polako uz dozu straha da ne bude ponovno odbačeno i zatrpano. Ponekad me dijete u meni ljuti, ponekad me veseli, ponekad s njim plačem ponekad se s njim igram, prošetam ulicama grada i kvarata u kojem je raslo .Ono što me ranjeno dijete naučilo da učim otkrivati dijelove sebe koji su zatrpani, da ih prihvaćam u ljubavi, da ih poštujem. Ljubav prema ranama nije sebičnost, ljubav prema odbačenim dijelovima sebe nije sebičnost . Ljubav prema sebi , ranjenim dijelovima sebe je korijen ljubavi prema drugome. U mjeri prihvaćenja i razumijevanja ranjenog dijela sebe razumjeti ćemo i druge osobe. Razumjet ćemo njihove rane, njihovo ranjeno dijete bez da sudimo i sebi i njima. Zavoljeti ćemo sebe u njima, njih u sebi jer nas ranjivost čini istim; iste su nam potrebe, Iste želje i snovi. Otkrivanje svojih zaboravljenih dijelova je ljubav koja nas oslobađa bremena prošlosti i otvara mogućnost života u prihvaćanju sebe i drugih.